Dzemat Oberhausen | www.dzemat-oberhausen.de

POGLAVLJE IZ KNJIGE: ŽIVOT MUHAMMEDA A. S., Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2004. god.

Saržaj

Uvod
Mobilizacija muslimana za Bedr
Ebu Sufjanov glasnik Kurejšijama
Staro neprijateljstvo Kurejšija i Kinane
Put muslimanske vojske
Izviđanje i špijunaža
Bijeg karavana i Ebu Sufjana
Izgledi za bitku
Muslimanski logor na Bedru
Gradnja zaklona za poslanika
Prava vjera muslimana
Hamza ubija Ibn 'Abduleseda
Sukob dviju armija
Muhammedov a.s. namaz i dova
Muslimanski moral
Bilal ubija Umejju ibn Halefa
Muslimani pošteđuju pravedne
Ljudi groba
Muslimanske razlike u pogledu plijena
Jednaka raspodjela plijena
Egzekucija dvojice zarobljenika
Vijest o pobjedi stiže u Medinu
Zarobljenici sa Bedra
Ebu Bekrovo i Omerovo viđenje pitanja zarobljenika
Kontroverza orijentalista
Revolucija protiv idolatrije
Pokolj Bartolomejske noći
Upozorenje Meki
Otkup i preobraćenje Ebu'l-'Asa ibnu'r-Rebi`e
Kurejšije oplakuju svoje mrtve

Uvod

Pohod Abdullaha ibn Džahša napravio je prekretnicu u islamskoj politici. Tom prilikom je Vakid ibn Abdullah et-Temimi odapeo jednu strijelu na Amra ibn el-Hadremija i ubio ga, i time prvi put prolio krv mus­limanskom rukom. Ovaj napad bio je neposredan povod objavi kur'anskih ajeta koji regulišu islamsko gledanje na borbu i ratovanje. Prema ovoj objavi ratovanje je dopušteno, ali samo protiv onih koji prisiljavaju muslimane da se odreknu svoje vjere i koji prave prepreke na Allahovom putu. Isti pohod napravio je prekretnicu u muslimanskoj politici i prema Kurejšijama, jer je ovim dvjema stranama otvorio vrata da se takmiče za vojnu prevlast kao što su se ranije borile verbalno i idejama. Poslije tog pohoda muslimani su ozbiljno počeli da razmišljaju o mogućnosti povratka svoje imovine od Ku­rejšija silom i osvajanjem teritorija. Kurejšije su u ovome vidjele priliku da cijeli poluotok uzbune protiv Muhammeda, a.s., i njegovih ashaba. U tom cilju su ih optužili za najgnusniji zločin u očima Arapa, tj. za skrnavljenje i nepoštovanje svetih mjeseci. U takvoj situaciji Muhammed, a.s., bio je uvjeren da više nije bilo nade za bilo kakav dogovor sa njima. Negdje na početku jeseni druge godine po Hidžri, Ebu Sufjan je predvodio jedan veliki karavan prema Šamu. Bio je to onaj trgovački karavan kojega su muslimani htjeli presresti kada se Muhammed, a.s., lično pridružio ekspediciji na El­-Ušejru. Kada su muslimani došIi do predviđenog mjesta, saznali su da je Ebu Sufjanov karavan prošao dva dana ranije. Muslimani su odlučili da se povuku i čekaju povratak karavana. Kada je vrijeme došlo i kada je karavan bio u blizini Medine, Muhammed, a.s. poslao je Talhu ibn 'Ubejdullaha i Se'ida ibn Zejda da izvide njihove položaje. Njih dvojica odjurili su u pravcu uobičajenog karavanskog puta i stigli do logora Kešdu-l-Džuheni u El-Ha­vri. Tamo su se sakrili dok karavan nije prošao. Nakon toga brzo su se vratili u Medinu da bi Muhammedu, a.s., dali informacije koje je tražio. 

Mobilizacija muslimana za Bedr

Muhammed, a.s., nije čekao povratak dvojice izvidača iz El-Havre. On je već bio doznao da je karavan bio vrlo veliki i da su praktično svi sta­novnici Meke imali svoje uloge u njemu, te da su svi bogataši Meke već bili otkupili po određeni dio robe. Roba koju je karavan nosio procjenjivala se na 50.000 dinara. Muhammed, a.s., posla dvojicu glasnika, karavan može proći ka Meki kao što je ranije već bio pro­šao na sjever prema Siriji. Zbog toga je sakupio sve muslimane i obratio im se sljedećim riječima: „Tamo je karavan Kurejšija. Mobilizirajte sve snage i pokušajte da ga zarobite. Možda će vam ga Allah dati kao plijen.” Neki mu­slimani su se odazvali a neki nisu. Neki nemuslimani su se htjeli pridružiti, ali ih je Muhammed, a.s., spriječio da to učine dok ne budu vjerovali u Boga i Njegovog Poslanika. 

Ebu Sufjanov glasnik Kurejšijama

S druge strane Ebu Sufjan je također čuo za pokušaj Muhammeda, a.s., da presretne njegov karavan na putu ka Šamu, i on je strepio da bi mus­limani mogli to opet pokušati da urade prilikom njegovog povratka. On je zbog toga uporno nastojao saznati sve o kretanjima muslimana kao što su i oni željeli da znaju o njegovom kretanju. On je posebno bio uplašen za svoj povratak jer je njegova trgovina ovaj put, bar do tog trenutka, bila veoma uspješna. Ebu Sufjan je pitao istog onog El-Džuhenija, koji je bio domaćin dvojici Muhammedovih, a.s., izvidača u El-Havri, o kretanju muslimana. El-Džuheni nije rekao istinu Ebu Sufjanu, ali je ovaj već dosta znao o njima kao što su i oni znali o njemu. On se plašio katastrofe jer je imao samo tride­set do četrdeset ljudi koji su osiguravali karavan. Predviđajući opasnost, on je poslao Demdema ibn 'Amra el-Gifarija da što je prije moguće obavijesti Kurejšije da su Muhammed, a.s., i njegovi drugovi krenuli da presretnu ka­ravan te da im se pošalje još ljudi u pomoć. Po instrukcijama Ebu Sufjana, pred sami ulazak u Meku, Demdem je odsjekao uši svojoj kamili i razbio joj nos, okrenuo sedlo naopačke, poderao svoj vlastiti ogrtač sprijeda i pozadi te ušao u grad stojeći na kamili i vičući: „O ljudi, o Kurejšije, vaša imovina i trgovina se uništavaju. Muhammed i njegovi drugovi sad napadaju karavan i Ebu Sufjana. Vjerovatno ih još možete uhvatiti. Upomoć! Upomoć!“ Čim je to ćuo Ebu Džehl je sakupio sve muškarce Meke da se pridruže operaciji spašavanja karavana. On sam, čovjek prijeke naravi, elokventan i jako pro­nicljiv mogao je zapaliti bilo kakvu publiku. Kurejšijama, međutim, nisu ni bili potrebni elokventni govori da se pokrenu protiv Muhammeda, a.s. Svaki od njih imao je svoj dio robe koju je karavan prenosio. 

Staro neprijateljstvo Kurejšija i Kinane

U to vrijeme jedan dio stanovnika Meke već je osjećao da su Kurejšije bili suviše nepravedni prema svojim muslimanskim pripadnicima, koje su prvo prisilili da odu u Abesiniju a onda i u Medinu. Ova grupa oklijevala je da se odazove na poziv Ebu Džehla, nadajući se da karavan neće biti uništen. Ista ova grupa ljudi sjetila se da su odnosi između Kurejšija i plemena Kinane bili prilično zahladnjeli i da su i jedni i drugi samo čekali priliku da se osvete jedni drugima. Oni su se plašili da sve Kurejšije odu da se suprotstave Mu­hammedu, a.s., u odbrani karavana, jer bi u tom slučaju klan Benu Bekra iz plemena Kinane, mogao s leđa napasti njih same. Ova opreznost zasigurno bi ugrozila Ebu Džehlov poziv na pomoć da se nije pojavio Malik ibn Džu`šum el-Mudlidži, plemić i lider plemena Benu Kinane. Obraćajući se građanima Meke, on je rekao: „Došao sam lično kao jemac da vas pleme Kinane neće izdati i zaskočiti kad vam je najteže.“ Ovo je bilo dovoljno da grupa koja je bila uz Ebu Džehla i Amra ibn el-Hadremija za opću mobilizaciju i rat protiv Muhammeda, a.s., i njegovih ashaba, uspije pridobiti i ostale građane Meke za rat. Nije bilo ni jednog razloga da bilo koji građanin Meke sposoban za borbu ostane, ili da oni nesposobni ne opreme nekoga i pošalju umjesto sebe. Niko od viđenijih Kurejšija nije ostao u Meki, osim Ebu Leheba, koji je kao zamjenika poslao El-Asa ibn Hišama ibn el-Mugiru, što je bila kompenza­cija za dug od nekih 4.000 dirhema, koje ovaj nije mogao da vrati. Umejje ibn Halef, jedan veoma star i debeo čovjek, odlučio je da ostane. Njega su kod Kabe posjetili 'Ukbe ibn Ebi Mu'ajt i Ebu Džehl. Prvi je nosio kandilo s tamjanom a drugi sredstva za uljepšavanje žena. 'Ukbe je tutnuo kandilo Umejji u ruke i rekao: „O Ebu Ali, ispuni zrak mirisom tamjana jer ti si žena.“ A Ebu Džehl mu je dodao sredstva za uljepšavanje i rekao: „O Ebu Ali, uljepšaj se jer ti si stvarno žena.“ Na to je Umejje ustao i rekao: „Kupite mi najbolju i najjaču kamilu u Meki.“ Odjahao je i pridružio se ostalima. Zbog ove i sličnih taktika niko ko je mogao nositi oružje nije ostao u Meki. 

Put muslimanske vojske

Poslanik je krenuo iz Medine sa svojim drugovima osmog dana mjceseca ramazana druge godine po Hidžri. On je odredio `Amra ibn Mektuma za imama u Medini, a Ebu Lubabu, kojega je pozvao da se vrati iz Er-Revhe, da umjesto njega vlada Medinom u njegovom odsustvu. Ispred musliman­ske vojske koja je imala sedamdeset kamila, išle su dvije crne zastave. Pošto je svakoj trojici ili četverici ljudi bila dodijeljena samo jedna kamila, svaki od njih jahao je samo jedan dio puta. To isto je važilo i za Muhammeda, a.s. On, 'Alija ibn Ebi Talib i Mersed ibn Mersed el-Ganevi imali su jednu kamilu. Ebu Bekr, Omer i 'Abdurrahman ibn 'Avf, također jednu. Ukupan broj ljudi u ovom pohodu popeo se na tri stotine i pet. Osamdeset i tri bill su muhadžiri, šezdeset i jedan čovjek pripadao je El-Evsu, a ostatak El-Ha­zredžu. Njihov hod bio je brz jer su se bojali da bi Ebu Sufjan mogao proći ako bi usporili. Stigli su u jedno mjesto zvano Irku 'z-Zubje gdje su našli jednog beduina kojega su upitali za karavan ali nisu mogli ništa saznati od njega. Oni su nastavili marš dok nisu stigli u jednu dolinu zvanu Zafiran, gdje su se ulogorili. Tada su do njih i doprle vijesti da su Kurejšije krenuli s vojskom da ih zaustave i zaštite karavan. Ova vijest je radikalno promijenila situaciju. Presretanje Ebu Sufjana i njegovog karavana sa tridesetak pratilaca koji nisu ništa značili za Muhammeda, a.s., i njegove drugove, nije više dola­zilo u obzir. Cijela Meka, predvođena najstarijim i najuglednijim svojim gra­đanima, bila se digla da odbrani svoj trgovački karavan. Kad bi muslimani presreli Ebu Sufjana, nadvladali njegove ljude i uzeli njegove kamile i sve ono što su one nosile, zar Kurejšije, izazvani tim novim muslimanskim napadom i ohrabreni velikim brojem svojih ljudi i naoružanja, ne bi pošli za njima? Zar se oni ne bi suprotstavili muslimanima i borili se do kraja? S druge strane, ako se Muhammed, a.s., vrati bez pobjede, zar i Kurejšije i Jevreji Medine ne bi to protumačili kao njegovu slabost i pokušali da to iskoriste kao svoju pre­dnost. Zar ne bi onda on morao sklapati kompromise ili čak možda i trpjeti tiraniju medinskih Jevreja kao što je trpio tiraniju Kurejšija u Meki? Kako bi onda, u takvim okolnostima, objava istine i vjere Allahove mogla postati uspješna i polučiti pobjedu?

Muhammed, a.s., konsultovao se sa svojim ljudima povodom tek do­bijene vijesti. Pošto su Ebu Bekr i Omer iznijeli svoja gledišta, El-Mikdad ibn 'Amr ustao je i rekao: „O Božiji Poslaniče, kreni naprijed u pravcu koji ti je Allah pokazao. Mi smo s tobom. Tako mi Allaha, mi ti nikada nećemo reći kao što su Jevreji rekli Musau, a.s.: Idi sam sa svojim Gospodarom i s Njim se bori za nas, a mi ćemo te ovdje čekati.' A mi kažemo: Idi naprijed, ti i Tvoj Gospodar u boj, jer mi se borimo s Vama.” Poslije El-Mikdadovog govora nastao je tajac. Poslanik je progovorio: „Pričajte, o ljudi, i dajte mi vaš savjet.“ On je posebno želio da čuje mišljenje ensarija, koji su, na dan `Akabe, dali obećanje da de ga štititi kao što bi štitili svoju djecu i žene te da neće dopustiti nikakve napade na njega ni izvan njihove teritorije. Kad su sve ensarije shvatili da je On čekao da oni progovore, Sa'd ibn Mu'az, njihov vođa, ustao je i obratio se Muhammedu, a.s.: „Izgleda li to, o Božiji Poslaniče, da ti želiš da čuješ naše mišljenje?“ Poslanik je odgovorio: „Zaista želim.“ Sa'd je nastavio: „Mi ti vjerujemo i mi smo se osvjedočili da je ono što si nam donio istina. Mi smo ti se obavezali da te slušamo i da ti se poko­ravamo. Samo naprijed, šta god da odlučiš, mi smo s tobom. S Njim, Koji te je poslao kao Svoga Poslanika, ako nas povedeš i u more, mi ćemo zagaziti zajedno s tobom i nijedan od nas neće ostati. Mi se ne plašimo da se zbog tebe licem u lice sutra susretnemo sa našim neprijateljem. Mi ćemo se čvrsto držati naših položaja ili u čvrstim redovima jurišati naprijed na neprijatelja. Mi se nadamo da će ti Bog pokazati naša djela zbog kojih se nećeš razočarati, nego ćeš na njih biti ponosan. Povedi nas naprijed, s Božijim blagoslovom.“ Sa`d još nije bio ni završio svoju besjedu, a Muhammedovo, a.s., lice se ozari radošću a oči zasjaše energijom. On reče: „Idemo naprijed i budite optimisti; jer Allah mi je obećao jedno od to dvoje - ili karavan ili mekansku vojsku.

Tako mi Allaha, čini mi se kao da vidim neprijatelja kako poražen leži na bojnom polju.“ Kad su stigli u Zafiran, Muhammed, a.s., sam je odjahao na kamili do jednog beduina koji ga nije poznavao i upitao ga za Kurejšije i za Muhammeda i njegove ashabe te saznao da je karavan zaista bio sasvim blizu. 

Izviđanje i špijunaža

Kad se Muhammed, a.s., vratio poslao je 'Aliju ibn Ebi Taliba, Ez-Zu­bejra ibn el-'Avvama i Sa'da ibn Ebi Vekkasa sa jednim brojem ljudi do izvo­ra na Bedru da bi šta novo doznali. Ova mala grupa vratila se sa dvojicom dječaka koji su nakon što ih je Muhammed, a.s., ispitao, otkrili da je vojska Kurejšija bila s druge strane brda. Kad nisu mogli da odgovore na pitanje o snazi njihove vojske, Muhammed, a.s., upitao ih je koliko životinja su klaii za hranu svakoga dana. Dječaci su odgovorili: „Devet prvog dana a deset drugog.“ Poslanik je zaključio da bi njihov broj mogao biti između devet stotina i hiljadu ljudi. Također je saznao od dječaka da su sve vođe Kurejšija bile prisutne. Okrenuvši se svojim drugovima rekao je: „Cijela se Meka slila u da se vama suprotstavi.“ Bio je uvjeren da je zbog toga bilo neophod­no da muslimani mobiliziraju sve svoje snage, učvrste svoja srca i volju te se pripreme za tako žestoku bitku iz koje niko neće izaći kao pobjednik, osim onih koji su svoja srca potpuno predali vjeri u jednog Boga.

Bijeg karavana i Ebu Sufjana

Čim su se `Alija i njegovi drugovi vratili sa Bedra sa dvojicom mladića i novostima o Kurejšijama, druga dvojica muslimana otišli su u drugom prav­cu da potraže vijesti o karavanu. Stigli su do jedne pješčane dine nedaleko od izvora na Bedru. Uzeli su jednu posudu i krenuli da donesu vode. Dok su bili tamo čuli su kako dvije služavke razgovaraju i kako jedna traži od druge  vrati dug, a ova joj odgovara da će ona sutra ili prekosutra, kada se karavan vrati, zaraditi dovoljno novca da joj može vratiti dug. Ova dvojica su se odmah vratili i kazali Muhammedu, a.s., ono što su čuli. Kad je karavan stigao u ovu oblast Ebu Sufjan je nastavio put, ali je izviđao teritori­ju, očigledno plašeći se da bi ga Muhammed, a.s., mogao preduhitriti i prvi stići do Bedra. Kad je stigao do izvora sreo je Medždija ibn `Amra, kojega je pitao da li je ikoga vidio u blizini. On je odgovorio da nije vidio nikoga osim dvojice dokoličara koji su zastal kod obližnje pješčane dine i pokazao prema obližnjem mjestu gdje su dvojica muslimana zastala da bi zahvatili vode. Ebu Sufjan je otišao do tog mjesta i našao kamilju balegu. Nakon što ju je dobro pogledao našao je zrnevlja od žitarica koje rastu u Medini. Brzo se vratio svome karavanu i promijenio kurs kretanja. Brzo odlazeći prema morskoj obali, uspio je da pobjegne.
Jutro je osvanulo a muslimani su još čekali dolazak karavana. Stigla je vijest da je karavan već prošao drugim pravcem i da je vojska Kurejšija još bila ulogorena u blizini. Sa ovom viješću splasnule su i sve nade o plijenu. Poslanik je prodiskutovao sa drugovima da li da se vrate u Medinu i da uopće i ne započinju ništa sa vojskom Kurejšija. U vezi sa ovim događajem obja­vljeni su sljedeći kur'anski ajeti:

„A kad vam je Allah obećanje dao da je jedna od dvije skupi­ne njih svakako vaša, vi ste žudjeli da vaša bude ona nena­oružana, ali Allah je htio da Istinu Svoje Riječi objelodani i da nevjernike do posljednjeg zatre.” (Kur'an. 8:7) 

Izgledi za bitku

Kurejšije su sami sebi postavljali ista pitanja. Kakvu potrebu oni imaju da se upuštaju u borbu sada kada se njihov karavan spasio. Zar im nije bolje vratiti se svojim kućama i pustiti muslimane da se i oni vrate praznih ruku svojim kućama? To su bila razmišljanja Ebu Sufjana, koji je poručio Kurej­šijama: „Vi ste se spremili za rat i došli sa svom silom da zaštitite svoj kara­van, svoje ljude i svoju robu. Bog je sačuvao sve troje. Vratite se onda kući.“ Neki ljudi su se složili. Ebu Džehl je mislio drugačije. Na Ebu Sufjanovu poruku on je odgovorio riječima: „Tako mi Boga, mi se nećemo vratiti dok ne dođemo do Bedra i provedemo tri dana i tri noći u jelu i piću te dok svi Arapi ne čuju za naš pohod i našu snagu te nastave da nas se plaše.“ Lokalitet Bedra bio je centar sezonskog okupljanja u tom dijelu Arabije. Povlačenje Kurejšija odmah nakon bijega karavana moglo bi se protumačiti kao strah od Muhammeda, a.s., i njegovih drugova. To bi povećalo Muhammedov, a.s., ugled i snagu te ga ohrabrilo u širenju svoje vjere. To bi baš tako bilo jer su se vijesti o pohodu Abdullaha ibn Džahša, ubistvu Ibn el-Hadremija te o zarobljavanju dvojice Kurejšija i gubitku kurejšijskog karavana bile već pročule širom pustinje. 

Muslimanski logor na Bedru

Bilo je stanovitog oklijevanja u taboru Kurejšija oko donošenja odluke da li da slijede Ebu Džehla ili da se vrate kući. Pleme Benu Zuhra, pod vod­stvom El-Ahnesa ibn Šerika, poslušalo je savjet Ebu Sufjana i vratilo se kući, ali oni su bili jedini koji su tako postupili. Svi ostali su poslušali Ebu Džehla i odlučili da se ulogore kao da se spremaju za rat a da se kasnije posavjetuju jedni s drugima. Oni su uspostavili logor na najudaljenijoj strani iza jedne pješčane dine koju su uzeli kao centralnu tačku terena. Muslimani, s druge strane, budući da su propustili plijen, također su čvrsto odlučili da ostanu i ako ih neprijatelj napadne da se suprotstave. Požurili su ka izvorima na Bedru po kiši koja im je olakšala njihovo brzo napredovanje. Kada su stigli do prvog izvora, Muhammed, a.s., sjahao je s kamile sa namjerom da se tu ulogori. Poznajući dobro taj kraj, El-Hubab ibn el-Munzir ibn Džemuh, prišao je Poslaniku i rekao: „O Božiji Poslaniče, je li ova tačka na koju si ti sjahao mjesto na koje te je Allah doveo, zbog čega mi nećemo ni kročiti dalje niti ćemo se povlačiti, ili je to naprosto pitanje obične ratne strategije, mjera, protumjera i poteza?“ Muhammed, a.s., odgovorio mu je: „To je za­ista ovo drugo, upravo onako kako si rekao.“ El-Hubab je onda dodao: „O Božiji Poslaniče, ovo nije dobro mjesto. Mi bismo trebali ići naprijed dok ne stignemo do vrela koje je najbliže neprijatelju. Tu bismo se opskrbili vodom a onda izvor zatrpali pijeskom. Borili bismo se s neprijateljem, i kad bismo se povukli imali bismo vode za piće, a oni je ne bi imali.“ Složivši se sa ovim, Muhammed, a.s., ustao je i krenuo sa svojim snagama. On je podsjetio sve svoje drugove da je i on samo čovjek kao i svi oni, da sve odluke trebaju do­nositi svi zajedno u konsultacijama jedni s drugima, da on ni o čemu neće donijeti konačnu odluku bez njih, i da su mu jako korisni njihovi dobri savjeti. 

Gradnja zaklona za poslanika

Kad su završili izgradnju rovova, Sa`d ibn Mu'az se ovako obratio Poslaniku: „O Božiji Poslaniče, dopusti nam da ti izgradimo sklonište u ko­jemu ćeš moći ostati i da ti pripremimo nekoliko kamila ili konja za jahanje prije nego se upustimo u boj sa neprijateljem. Ako nam Allah podari snage i pobijedimo, to će biti svakako dobro. A ako ne, ti bi onda odjahao i pridru­žio se zadnjim redovima naših snaga i vratio se kući. Mnogi muslimani koji su ostali u Medini ništa te manje ne vole od nas koji smo ovdje. Niko nije očekivao da de se naš pohod pretvoriti u ratni sukob. Da su oni to znali, ne bi ti dopustili da odeš bez njih. Po tvojem povratku u Medinu oni bi te štitili, savjetovali i borili se zajedno s tobom.“ Muhammed, a.s., zahvalio se Sa`du i proučio dovu za njega. Sklonište za Poslanika je napravljeno i pripreme za njegovo povlačenje, u slučaju poraza, izvršene da se ne bi desilo da kao za­robljenik padne u ruke neprijatelja. 

Prava vjera muslimana

Ovdje moramo stati da bi sa divljenjem ocijenili vjernost muslimana, njihovu veliku ljubav prema Muhammedu a.s., i njihovu apsolutnu vjeru u njegovo poslanstvo. Oni su isuviše dobro znali da su Kurejšije imali daleko veći broj ljudi; ustvari, njihovi neprijatelji su imali trostruko veći broj bo­raca. Ipak, oni su odlučili da ostanu i bore se za svoju stvar. Pošto su vidjeli da im je plijen izmakao, bilo kakva motivacija za materijalnom dobiti, kao razlog za njihov ostanak sa Muhammedom, a.s., sada mora biti odbačena. Pristajući uz Poslanika oni su potvrdili njegovo poslanstvo i učvrstili njegove borbene redove. Oni nisu bili sigurni u pobjedu, mada su je željeli; a plašili su se poraza. Pa ipak, mislili su na zaštitu Poslanika i organizovali se tako da on ne padne u ruke neprijatelja. Isplanirali su da se, u slučaju opasnosti, vrati u Medinu i pridruži muslimanima koji su ostali. Šta može biti ljepše i veličanstvenije od ovoga! Koja to vjera garantuje pobjedu ako ne njihova! 

Hamza ubija Ibn `Abduleseda

Kurejšije su se rasporedili i spremili za bitku. Njihovi špijuni su ih oba­vijestili da su muslimanske snage brojale tri stotine ili nešto malo više ljudi, da nemaju ni logistiku ni skloništa te da su jedina njihova zaštita njihovi ma­čevi i da su odlučni da ubijaju prije nego sami padnu. Pošto su i najugledniji ljudi iz plemena Kurejšija učestvovali u ovom pohodu, mudriji među njima strahovali su da, ako jedan broj njih pogine od muslimanskih snaga, Meka vrlo brzo može izgubiti svoj primat. Oni, međutim, nisu ni smjeli pričati o tome od straha da ih Ebu Džehl ne bi optužio za kukavičluk. Uprkos tome 'Utbe ibn Rebi'a se obratio svojim saplemenicima i uglednicima: „O ljudi, o Kurejšije, mi zasigurno nećemo ništa postići time što ćemo se sukobiti s Mu­hammedom i njegovim ljudima. Ako ih pobijedimo, svaki od nas će među njihovim mrtvima prepoznati po kojeg svojeg rođaka, amidžu ili daidžu, ili nekoga iz šire porodice ili plemena. Vratite se svojim kućama i prepustite Muhammeda drugim plemenima. Ako ga ubiju i pobijede, vaš cilj će biti postignut. Ako se stvari okrenu i bude drugačije, vi nećete trpjeti posljedice.“ Kada je to čuo Ebu Džehl odmah je pozvao Amira ibn el-Hadremija i rekao mu: „Tvoj saveznik se besramno udvara ljudima i podstiče ih na povratak u Meku sada kada ti svojim očima vidiš svoga neprijatelja. Eno tvoga ne­prijatelja kojemu se moraš lično osvetiti. Ustaj i osveti ubistvo svoga brata.“

Amir je ustao i uzviknuo: „Ne! 'Amr će biti osvećen! U boj! U boj!“ Time je i posljednja šansa za mir bila skršena. El-Esved ibn Abdulesed el-Mahzumi iskočio je iz redova Kurejšija prema muslimanima u namjeri da uništi rov koji su oni upravo bili napravili. Hamza ibn Abdulmuttalib ga udari mačem i udarac mu odsiječe nogu, a on padne na leđa obilno krvareći. Hamza ga je još jednom udario i ubio ga. Ništa brže ne vadi mač iz korica nego prolivena krv. Ništa više ne podstiče želju za ubijanjem nego prizor ubijanja prijatelja od strane neprijatelja, i to pred očima njegovog naroda. 

Sukob dviju armija

Čim je El-Esved pao, 'Utbe ibn Rebi'a, bočno potpomognut svojim bratom Šejbom, sa jedne strane, i svojim sinom El-Velidom ibn `Utbeom, s druge strane, istupio je naprijed i izazvao muslimane na duel. Jedan broj mladića iz Medine krenuo je da im se suprotstavi. Kada ih je Šejbe prepoz­nao, rekao im je: „Mi nismo došli ovdje da se borimo protiv vas. Mi želimo da se borimo sa našim saplemenicima.“ Kurejšijski telal je uzvikivao: „O Muhammede, pošalji ovamo pripadnike našeg plemena, naše rođake, da se bore protiv nas.“ Na to su Hamza ibn `Abdulmuttalib, `Ali ibn Ebi Talib i 'Ubejde ibn el-Haris krenuli naprijed. Vođeni su dvoboji u kojima je Hamza ubio Šejbu, a `Ali El-Velida. Zatim su obojica pritekli u pomoć 'Ubejdi, koji još nije bio završio sa 'Utbom. Kad je vojska Kurejšija ovo vidjela krenula je naprijed i dvije vojske su se sudarile. Bilo je jutro, petak, sedamnaesti dan ramazana druge godine po Hidžri. 

Muhammedov a.s. namaz i dova

Muhammed je organizovao muslimane i predvodio njihove snage. Kada je pogledao armiju Kurejšija i uporedio je sa svojim tanahnim redovi­ma i slabom opremom, bio je prilično uplašen. Vratio se u svoj zaklon sa Ebu Bekrom jako tužan i potresen strahom za napredak islama ako muslimani danas ne pobijede. Okrećući svoje lice prema Meki, a svoju dušu kompletno predajući Allahu, stao se moliti da mu Allah podari pobjedu. Molio se Alla­hu poprilično dugo i čulo se kako ponavlja sljedeće riječi: „Bože, pred tobom je cijelo pleme Kurejšija u nastojanju da porekne Tvojega Poslanika. O Bože, daj nam pomoć koju si nam obećao. O Bože, ako ova mala vojska nestane, ko će Te i kada ponovo slaviti?“ Muhammed se molio s rukama podignutim prema nebu. Njegov ogrtač je spao, te ga je Ebu Bekr morao podići i ponovo ga staviti na njegova ramena. Tada mu je rekao: „O Božiji Poslaniče, dosta je prizivanja Boga; On će ti, sigurno, dati ono što ti je obećao.“ Muhammed, a.s., nastavio je sa dovom, izlijevajući svu svoju dušu u pobožnu molitvu Bogu da mu pomogne u ovom času pogibeljne opasnosti. Nakon što je skoro kolabirao, povratio se i rekao da je imao viziju u kojoj je vidio Božiju po­bjedu. Ozarena lica, izašao je pored svoje ljude i ohrabrio ih da se pouzdaju u Allaha i uđu u boj bez straha. Uvjeravao je jednog po jednog riječima: „Tako mi Onoga Koji upravlja dušom Muhammedovom, svakoga od vas koji se danas bori i padne, sam Allah će uvesti u Džennet.“ 

Muslimanski moral

Muhammedov jaki duh i još veća snaga, nego što ju je Allah ikada ikome podario u bilo kojoj situaciji, proširio se u muslimanskim redovima, učvršćujući njihovu volju i predanost, čineći tako svakog od njih pojedinač­no ravnim po snazi ne dvojici nego deseterici ljudi. Možemo lahko zamisliti efekat ovog iznenadnog pojačanja muslimanskog morala na njihove ličnosti kada su se borili za tako moralno ispravnu stvar. Osjećanje patriotizma koje je tako blisko modernom dobu je svakako jedno takvo moralno opravdanje u savremenim ratovima. Vojnik koji se izlaže svim vidovima opasnosti uvjeren da brani svoju otadžbinu ulazi u bitku sa jačim moralom; što je njegova vjera jača i njegova ljubav prema domovini veća, to je on spremniji da preuzme i teže i strašnije rizike. Konsekventno tome sve nacije svojim mladima u doba kad su oni najosjetljiviji i najprijemčiviji ulivaju ljubav prema domovini i že­lju da se za nju žrtvuju. Uvjerenje da njihova domovina ima pravo na pravdu, slobodu i više ljudske vrijednosti ojačava duh; a ovo zauzvrat rezultira udvo­stručavanjem materijalne snage pojedinca. Oni koji se sjećaju savezničke propagande protiv Nijemaca za vrijeme Drugog svjetskog rata, prisjetiće se da su saveznici zasitili atmosferu tvrdnjama da se bore u ime slobode i pravde i da daju svoje živote u posljednjem ratu protiv militarističke države Nje­mačke, tačnije da bi ušli u doba mira sigurnosti i svjetlosti. Ova saveznička propaganda ne samo da je udvostručila snagu njihovih vojnika nego im je osigurala i slobodan pristup i dobrodošlicu u mnogim zemljama svijeta. Ali kakav se to patriotizam i kakav mir i sigurnost mogu uporediti sa onim na što je Muhammed pozivao. Za Muhammeda, a.s., to je bilo pitanje ljudskog sjedinjenja sa konačnom stvarnošću, pitanje sjedinjenja cjelokupnog bitka u jednu vezu koja čovjeku daje određujuću snagu u univerzumu, i osvjetljava njegov put prema dobru, blaženstvu u savršenstvu. Da, zaista, ko se to smije usuditi da patriotizam ili mir uporedi sa jedinstvom s Bogom, Koji zaustavlja progone vjernika što vjeruju u Njega i odbacuje smetnje idolopoklonstva i mnogoboštva što stoje na putu ka Njemu. Ako patriotizam povećava snagu duha srazmjerno snazi koja odgovara vrijednosti otadžbine, i ako ljubav pre­ma miru ljudskog roda povećava snagu duha u srazmjeri sa vrijednošću cije­log čovječanstva, koliko onda velika mora biti snaga duha pojačana vjerom u sveopći bitak kao i u Stvoritelja tog istog sveopćeg, totalnog bitka? Ona, sigurno, čini taj duh tako jakim da može pokretati planine, da može određivati kretanje nebeskih tijela te utjecati na one koji su obdareni sa manje vjere. Moralna snaga umnogostručuje materijalnu snagu. Kada, prije bitke, ova snaga nije bila na najvećoj razini zbog podjela unutar muslimanskih redova, muslimanska materijalna snaga je, konsekventno tome, ispaštala. Ali situacija se promijenila i njihova se snaga izvanredno promijenila pod utjecajem Mu­hammeda. I baš to novo oživljavanje snage ovim sredstvima, bilo je ono što je nadomjestilo malobrojnost muslimana i njihovu slabu opremljenost. U vezi sa ovim duhovnim fenomenom objavljena su sljedeća dva kur'anska ajeta:

„O Vjerovjesniče, podstiči na borbu vjernike, ako među vama ima dvadeset strpljivih, nadvladat će dvije stotine, a ako vas bude stotinu, nadvladaće hiljadu onih koji ne vjeruju jer oni su narod koji ne razumije! Sad vam Allah olakšava, a Allah zna da među vama slabih ima; ako vas stotinu strpljivih bude, nadvladat će dvije stotine, a ako vas hiljadu bude, nadvladat je dvije hiljade Allahovom dozvolom, a doista je Allah sa strpljivima!” (Kur’an, 8: 65.-66.) 

Bilal ubija Umejju ibn Halefa

Na Muhammedovo zalaganje i inspiraciju, njegovo prisustvo među njima, podsticanje na borbu protiv neprijatelja, najavu da Džennet pripada svakom hrabrom čovjeku koji neustrašivo juriša na neprijatelja, muslimani su udvostručili svoju snagu. Prije nego što su se upustili u bitku odlučili su da se najprije usmjere na vođe i uglednike Kurejšija. Planirali su da njih prvo pobiju sjećajući se progona i patnji koje su pretrpjeli od njihovih ruku u Meki, pose­bno blokiranja puta prema svetoj kući i prema Bogu. Bilal je ugledao Umejju ibn Halefa i njegovog sina na polju okružene jednim brojem muslimana koji su ga prepoznali i htjeli da ga zarobe. Taj isti Umejje bio je ranije Bilalov gos­podar koji ga je mučio naređujući mu da legne na tlo a onda bi mu na grudi stavio veliki kamen, ostavljajući ga tako da gori na žarkom suncu u namjeri da ga prisili da se odrekne islama. Bilal je preživio sve ove torture uvjeren u ispravnost svoje vjere neprestano ponavljajući: „Bog je jedan! Bog je jedan!“ Kada se njegov pogled zaustavio na Umejji na bojnom polju, uzviknuo je: „Umejje, vođa idolopoklonika! Ubijte me ako mi pobjegne!“, i žestoko kre­nuo ka njemu. Muslimani oko Umejje pokušali su da spriječe Bilala da mu se približi. Bilal im se onda obratio podignutim glasom: „O Božiji podanici! Umejje je vođa idolopoklonika. Ubijte mene ako on pobjegne!“ Nasrnuo je na Umejju i ubio ga. Mu'az ibn Amr ibn el-Džemuh ubio je Ebu Džehla ibn Hišama. Hamza, Alija i ostali muslimanski junaci prodrli su duboko u redove neprijatelja, zaboravljajući da su okruženi neprijateljima i da imaju mali broj boraca. Muslimani su se bacili u vrtlog bitke. Podigla se prašina, vodila se najkrvavija bitka a glave Kurejšija letjele su sa njihovih ramena. Obuzeti svo­jom vjerom i usklicima: „Bog je jedan! Bog je jedan!“, muslimani su pokazali izvanrednu snagu i samo išli naprijed. Bilo je to kao da su vrijeme i prostor izgubili svoje značenje, a Božiji meleki su lebdjeli nad njima, ohrabrivali ih i vodili naprijed. Bili su tako veličanstveni da su čak i njihove ruke, što su zamahivale mačevima u zraku koji su pogađali vratove njihovih neprijatelja, izgledale kao da ih ne pokreće obična ljudska snaga već neka natprirodna sila Boga Jedinoga. Muhammed, a.s., također je bio na sred bojnog polja, boreći se i nadgledajući svoje drugove. U jednom momentu zgrabio je pregršt prašine i bacio je u lice jednoj grupi Kurejšija koja mu se približila, naredivši istovremeno svojim drugovima da se drže čvrsto. Muslimani su odbranili svo­je borbene položaje i prisilili neprijatelja da se povuče. Njima nije bilo važno to što su bili okruženi neprijateljima. Njihove duše bile su ispunjene i nada­hnute Bogom; a taj božanski duh učinio ih je postojano čvrstim i dao im onu snagu kojom su vitlali svojim oružjem. Povodom ove bitke Allah je rekao:

„I kad je tvoj Gospodar melekima objavio: ja sam s vama, doista, pa sigurnost ulijte vjernicima! A onima koji ne vje­ruju ja ću uliti strah u srca pa ih vi bijte po vratovima i uda­rajte po svim prstima... I vi ih niste ubijali, nego ih je Allah ubijao! I nisi ti bacao kad si bacao, nego je Allah bacao.“ (Kur'an, 8: 12-17.)

Kad je Poslanik vidio da je Allah ispunio svoje obećanje i muslimani­ma podario pobjedu, vratio se u svoj zaklon. Kurejšije se nisu samo povlačili već su bježali, a muslimani su jurili za njima da pohvataju kao zarobljenike one koje nisu pobili. 

Muslimani pošteđuju pravedne

Ova velika Bitka na Bedru učinila je da se muslimanska vlast uspostavi širom Arabijskog poluotoka i počne pokret ujedinjenja Arapa pod okriljem islama. Bio je to početak jedne velike islamske imperije koja je svijetu donije­la civilizaciju koja je igrala i koja će uvijek igrati vrlo važnu ulogu u povijesti čovječanstva. Neki čitaoci mogu biti iznenađeni kada saznaju da je Muham­med, koji je podsticao svoje drugove da se bore protiv neprijatelja i koji je raspršio njegove snage, tražio od tih istih drugova da ne ubijaju pripadnike porodice Benu Hašim i neke druge vođe Kurejšija uprkos činjenici da su ovi bili u borbenim redovima na suprotnoj strani. Time on nije tražio nikakav izuzetak za svoj klan i svoje rođake. Muhammed je bio suviše plemenit da bi o tome uopće i mislio. On je samo želio da time nagradi Benu Hašim za zaštitu koju su mu pružali tokom dugih trinaest godina od njegovog izbora za poslanika do njegovog prelaska u Medinu. Trebalo se sjetiti da je njegov amidža El-Abbas bio taj koji je zaključio sporazum na 'Akabi. Osim Benu Hašima, on se također sjetio drugih Kurejšija koji su jednom tražili da se poništi sporazum prema kojemu su neki muslimani bili zatvoreni u jednom dijelu Meke sa malo ili bez imalo hrane i vode. Muhammed je smatrao da se dobra djela moraju nagraditi - bar gestom dobre volje i milosrđa - ma­kar njihovi činitelji bili idolopoklonici. Tako se on i u vrijeme velike bitke zalagao za one stanovnike Meke koji su činili dobra djela. Neki od njih, međutim, odbili su Muhammedovu ponudu dobre volje. To je bio slučaj sa Ebu el-Bahterijem, jednim od ljudi zaslužnih za dokidanje bojkota, a koji se, ipak, borio i poginuo na Bedru.

Ljudi groba

Ljudi iz Meke, utučeni i potišteni, bježali su sa bojišta oplakujući svoje mrtve. Od stida zbog onoga što im se dogodilo teško da su mogli jedni druge pogledati u lice. Muslimani su ostali na Bedru sve do kraja dana. Pokupili su poginule Kurejšije i ukopali ih na licu mjesta. Muhammed i njegovi drugovi proveli su tu noć na Bedru ukopavajući poginule, sakupljajući plijen i čuva­jući zarobljenike. Kad je noć već poodmakla Muhammed je sjeo i razmišljao o pobjedi koju je Allah upravo omogućio muslimanima uprkos njihovoj malobrojnosti, i o strašnom porazu koji je On nanio neprijatelju lišenom zdravog razuma i vjere koja bi njihovo mnoštvo pretvorila u jaku volju. Razmišljao je o ovoj stvari cijelu dugu noć. Čuli su ga kako se čak obraća mrtvima u njihovim svježim mezarima: „O ljudi u grobovima“, prozborio je, „O `Utbe ibn Rebi'a! O Šejbe ibn Rebi'a! O Umejje ibn Halef! O Ebu Džehl ibn Hišam!“ Pošto je po­imenično prozvao poginule, obratio im se sljedećim riječima: „Jeste li stvarno našli ono što vam je vag Gospodar obećao? Ja sam našao ono što je meni moj Gospodar obećao. A jeste li vi?“ Muslimani koji su ga čuli pitali su ga: „Da li se to obraćaš mrtvima?“, a Poslanik je odgovorio: „Oni me čuju isto tako dobro kao što me vi čujete samo ne mogu da mi odgovore.“ Božiji Poslanik pogledao je Ebu Huzejfu ibn 'Utbu pravo u lice i vidio da je bio sav poblijedio. On ga upita: „O Ebu Huzejfe, jesi li utučen zbog tužne sudbine koja je danas snašla tvojega oca?“ Ebu Huzejfe odgovori: „Ne, tako mi Boga, Božiji Poslaniče. Ja ne osuđujem mojega oca niti oplakujem njegovu sudbinu. Znao sam ga kao pametnog i dobrog čovjeka, i nadao sam se da će ga njegova mudrost i poš­tenje uvesti u islam. Kad sam vidio šta ga je zadesilo, sjetio sam se njegovog idolopoklonstva uprkos svim nadama koje sam polagao u njega. Zbog toga mi ga je žao.“ Božiji Poslanik je nježno popričao s njim i pomolio se za njega. 

Muslimanske razlike u pogledu plijena

Kad je osvanulo jutro, prije nego ho je došlo vrijeme za povratak u Medinu, muslimani su razmotrili problem plijena. Oni koji su ga sakupili tvrdili su da je njihov. Oni koji su jurili za neprijateljem i dovodili zaroblje­nike rekli su: „Tako nam Boga, mi ga više zaslužujemo nego oni, jer bez nas on i ne bi mogao biti sakupljen.“ Oni koji su pratili Muhammeda i štitili ga od ponovnih napada neprijateljskih snaga rekli su: „Niko od vas ne zaslužuje plijen. Mi bismo sigurno mogli ubiti neprijatelja i uzeti mu njegova dobra, ali mi smo više voljeli da odbranimo Božijeg Poslanika, zbog čega smo ostali u pozadini dok ste vi otišli da skupljate plijen.“ Na to je Muhammed naredio da svaki musliman vrati svaki komad plijena koji je uzeo i da se sav plijen sakupi i čuva na jednom mjestu dok on ne donese odluku u vezi s tim, ih dok Allah ne objavi na koji način bi trebalo raspolagati s njim. 

Jednaka raspodjela plijena

Muhammed je poslao 'Abdullaha ibn Revahu i Zejda ibn Harisca u Medinu da narodu odnesu vijest o pobjedi na Bedru. On i njegovi drugovi krenuli su u Medinu vodeći zarobljenike i noseći ratni plijen. On je odredio 'Abdullaha ibn Ka'ba za čuvara plijena. Pošto su stigli u dolinu Safra , Mu­hammed se ulogorio na jednom brdu i tu je počeo da dijeli plijen na jednake dijelove svim muslimanima. Neki historičari tvrde da je Muhammed podi­jelio plijen nakon što je prvo sebi odredio jednu petinu od ukupnog plijena u saglasnosti sa kur'anskom naredbom:

„I znajte da je od svega što u ratu zaplijenite jedna petina Al­lahova, i Poslanikova, i rodbine njegove, i siročadi, i siroma­ha, i putnika - tako nek je ako u Allaha vjerujete i u ono što smo Našem robu objavili Mi na Dan Odluke, na dan odluke kada su dva mnoštva sukobila se! A Allah sve može.” (Kur’an, 8:41.)

Većina biografa, posebno oni najraniji, vjerovali su da je ovaj ajet objavljen poslije Bitke na Bedru, kao i poslije Muhammedove podjele plije­na. Oni drže da je Muhammed podijelio plijen na jednake dijelove, dajući borcu konjaniku duplo veći iznos plijena od pješaka, i da je odredio da jed­naki dijelovi plijena pripadnu i nasljednicima muslimana koji su poginuli na Bedru. Oni također drže da je Muhammed odredio jednake dijelove i onim muslimanima koji su ostali u Medini da obavljaju poslove za dobrobit muslimana za vrijeme njihovog odsustva zbog Bitke na Bedru, ili su ostali u Medini a za to imali opravdan razlog. Muhammed je pravedno podijelio plijen. Ne samo da je u podjelu uključio vojnike nego i svakoga ko god je ra­dio i pomogao da se postigne ova pobjeda, bez razlike da li je bio na bojnom polju ili daleko od njega. 

Egzekucija dvojice zarobljenika

Za vrijeme povratka muslimana u Medinu, dvojica zarobljenika po imenu En-Nadr ibn el-Haris i 'Ukbe ibn Ebi Mu`ajt su pogubljeni. Ni Mu­hammed ni njegovi ashabi do tog momenta nisu imali nikakav zakon koji bi regulisao pitanje egzekucije, otkupa ili porobljavanja zarobljenika. En-Nadr i 'Ukbe bili su strašno grubi prema muslimanima u Meki i vršili su nad njima sve moguće torture, mučenja i nanosili uvrede. En-Nadr je pogubljen na lokalitetu zvanom El-Usejl. Kad je Poslanik pogledao En-Nadra, ovaj je zadrhtao i rekao zarobljeniku do sebe: „Muhammed će me, sigurno, ubiti. Tako me je pogledao da sam u njegovim očima vidio smrtnu presudu.“ Njegov susjed je uzvratio: „Ti si kukavica.“ En-Nadr je onda prišao Mu­s'abu ibn 'Umejru, koji bijaše najbliži Muhammedu, i zamolio: „Molim te priđi svome rođaku i zamoli ga za mene. Neka mi dopusti da budem jedan od njegovih drugova. Ako to ne uradiš, siguran sam da će me danas ubiti.“ Mus'ab je odgovorio: „Ti si iznosio niz lažnih optužbi i kleveta protiv Božije Knjige i Njegovog Poslanika; ti si također progonio i maltretirao njegove drugove.“ Na to En-Nadr reče: „Da su tebe Kurejšije zarobili, ja im nikada, dok sam živ, ne bih dopustio da te ubiju“, na što mu Mus`ab odgovori: „Tako mi Boga, ja ti ne vjerujem; ja nisam kao ti; islam je pročistio moje odnose s tobom.“ En-Nadr je bio El-Mikdadov zarobljenik, i on se nadao bogatom otkupu od njegove porodice. Kad je El-Mikdad čuo ovaj razgovor o egzeku­ciji En-Nadra rekao je: „En-Nadr je moj zarobljenik. Ruke dalje od njega.“ Na to je Poslanik rekao: „Odrubi mu glavu. O Bože, podari El-Mikdadu obilnu nagradu iz Tvoga izobilja zauzvrat.“ Alija ibn Ebi Talib mačem je izvr­šio Poslanikovu naredbu. Kad su stigli u Irku `z-Zubje, Poslanik je naredio pogubljenje 'Ukbe ibn Ebi Mu'ajta. Kada je `Ukbe zavapio: „Ko će voditi računa o mojoj djeci, o Muhammede?“, Muhammed je odgovorio: „Vatra.“ Prema jednoj verziji, Alija ibn Ebi Talib je bio taj koji je izvršio naredbu, a prema drugoj to je bio Asim ibn Sabit. 

Vijest o pobjedi stiže u Medinu

Prije nego ho su Poslanik i muslimani stigli do Medine, dvojica glas­nika, Zejd ibn Harise i Abdullah ibn Ka'b, ušli su u grad iz drugog pravca. 'Abdullah je galopirao kroz grad na svojem konju a Zejd ibn Harise ga je slijedio na Muhammedovoj kamili El-Kasvi. Obojica su pozivali ensarije i objavljivali pobjedu, spominjući imena palih idolopoklonika. Muslimani, radosni što čuju takve vijesti, izlazili su iz svojih kuća i skupljali se na ulicama i klicanjem pozdravljali ovu veliku pobjedu. Jevreji i idolopoklonici Medine bili su iznenađeni ovakvim ishodom događaja. Oni su pokušavali da uvjere i sebe i muslimane Medine da ovo nije istina. Oni su, što su glasnije mogli, počeli da viču: „Muhammed je ubijen, a njegovi drugovi su poraženi. Evo njegove kamile koju svi dobro znamo. Da je pobijedio, njegova bi kamila bila sa njim. Zejd priča drugačije jer je poludio od straha za vrijeme bitke.“ Muslimani su, međutim, brzo potvrdili vijest i nastavili sa slavljem. Samo je smrt Rukajje, Poslanikove kćerke, koja se dogodila baš na taj dan, pomutila njihovu radost. Pošto je njegova kćerka bila bolesna na dan polaska na Bedr, Muhammed je naredio njenom mužu Osmanu ibn 'Affanu da ostane i brine se o njoj. Kada su se idolopoklonici i munafici uvjerili da je vijest bila tačna, shvatili su da je njihov položaj tako oslabio i da su osuđeni na izolaciju. Jedan jevrejski vođa je rekao: „Smrt je za nas od danas bolja nego život. Kakav život mi možemo imati sada kad su najistaknutiji ljudi, njihovi gospodari i kraljevi - mekanski zaštitnici sigurnosti i mira - svi mrtvi ili poraženi.“ 

Zarobljenici sa Bedra

Muslimani su ušli u Medinu bez zarobljenika koji su trebali stići sutra. Kad su stigli, Sevda, kći Zem'a i žena Poslanikova, vraćala se iz jutarnje posjete rođacima dvojice 'Afraovih sinova. Vidjela je Ebu Jezida Suhejla ibn 'Amra, jednog od zarobljenika čije su ruke bile vezane iza vrata. U nemoguć­nosti da obuzda svoje ogorčenje na taj prizor, prišla mu je i rekla: „O Ebu Jezide! Jesi li se to predao, dobrovoljno? Jao meni! Šteta što nisi časno pao i umro herojskom smrću na bojnom polju!“ Muhammed ju je pozvao ustranu i rekao: „O Sevda, podstičeš li ti tog čovjeka protiv Boga i protiv Njegovog Poslanika?“ Ona mu je odgovorila: „O Božiji Poslaniče, tako mi Onoga Koji te je odredio za Poslanika Istine, ja se nisam mogla obuzdati kad sam vidjela Ebu Jezida sa rukama vezanim iza vrata i morala sam to da kažem.“ Muhammed je zarobljenike podijelio svojim ashabima i rekao im: „Dobro postupajte s njima.“ Pitanje šta učiniti s njima: ubiti ih ili prihvatiti otkupni­nu, nastavilo je da ga muči. Mnogi od njih su bili hrabri ratnici; njihova srca su sada puna mržnje nakon njihovog poraza i sramnog zarobljavanja. Kad bi prihvatio otkupninu za njih, oni bi zasigurno organizovali drugu bitku protiv njega. Pa ipak, ako bi ih morao pobiti, zar to ne bi podstaklo njihove rođake i prijatelje u Meki na daljnje akte nasilja; na viši stepen neprijatelj­stva, koji bi se možda mogao izbjeći ako prihvati otkupninu. 

Ebu Bekrovo i Omerovo viđenje pitanja zarobljenika

Muhammed je predstavio problem muslimanima i tražio njihov sav­jet. Želio je da se oni slobodno uključe u donošenje odluke. Muslimani su, sa svoje strane, saznali da su zarobljenici željeli da žive, te da bi se veliko bogatstvo moglo sakupiti od njihove otkupnine. Zarobljenici su poslali vijest Ebu Bekru jer su znali da je on bio najbliži sa Kurejšijama i najmilosrdniji i najsažaljiviji od muslimana kao i najbliži savjetnik i ashab Muhammeda, a.s. Oni su rekli Ebu Bekru: „O Ebu Bekre, među nama ima očeva, braće, ami­dža, daidža i rođaka muslimana. I najdalji od nas još je uvijek rođak. Obrati se tvojem prijatelju u ime nas i zamoli ga da nam oprosti ili da nam dopusti da se otkupimo.“ Ebu Bekr im je obećao da će učiniti sve što može. U isto vrijeme oni su se plašili da bi Ibn el-Hattab mogao zagovarati suprotan stav Ebu Bekrovim molbama; zbog toga su poslali i njemu istu molbu kao i Ebu Bekru. Omer ibn el-Hattab ih je samo ljutito pogledao i nije ništa odgovo­rio. Njih dvojica su došli kod Muhammeda i iznijeli svoje stavove. Ebu Bekr je računao na Muhammedovu nježnost i pobudio je njegovo saosjećanje. On je zamolio: „O Božiji Poslaniče, ti si mi miliji i draži od oca i majke. Među tvojim zarobljenicima ima ljudi koji su roditelji, sinovi, rođaci, amidže, da­idže i braća tvog vlastitog naroda. Rođaci po krvi. Budi dobar prema njima i oprosti im, Bog će ti oprostiti i nagraditi te, ili dopusti im da budu otkup­ljeni i uzmi od njih ono što će uvećati moć muslimana. Možda će, nakon takvog postupka, Bog omekšati njihova srca prema islamu.“ Muhammed je slušao bez riječi i ništa nije odgovorio. Nakon Ebu Bekra, Omer je sjeo na svoje mjesto i rekao: „O Božiji Poslaniče, ovo su neprijatelji Boga. Oni su te poricali, borili se protiv tebe i protjerali te. Pogubi ih. Oni su vode idolopo­klonstva i zabludjelih. Time će Allah učvrstiti islam a uništiti idolopokloni­ke.“ Opet Muhammed ništa nije odgovorio. Kasnije se Ebu Bekr povratio kod Poslanika želeći da još jednom potakne njegovu samilost podsjećajući ga na rodbinske veze sa zarobljenicima i nadajući se da bi se mogli oni obra­titi islamu ako im bude život poklonjen. I Omer, taj primjer krute pravde, također se vratio Muhammedu da još jednom utječe na njega, kao i uvijek nedirnut osjećanjem blagosti ili merhameta. Kad su obojica opet rekli ono što su imali da kažu, Muhammed se povukao u svoju sobu da sam razmisli o ovom problemu. Kad se vratio zatekao je muslimane podijeljene između Ebu Bekrovog i Omerovog stava. On ih je ponovo konsultovao, opisujući svakoga od njih po njihovim ličnim osobinama. Muhammed je rekao da je Ebu Bekr bio kao Mikail, nosilac Božijeg zadovoljstva i oprosta. Upoređen sa Božijim poslanicima, on je bio kao Ibrahim, koji je bio svojem narodu slađi od meda. Ibrahimov narod ga je osudio i bacio u vatru, ali i pored toga svega što im je mogao odgovoriti bilo je:

„Teško vama i onima kojima umjesto Allahu vi robujete! Zašto ne razmislite? Ko bude slijedio mene, on je moje vjere, a ko mi se usprotivi, pa Ti praštaš i milostiv si!» (Kur'an, 21:67; 14:34.) 

Ebu Bekr je poput Isa’a rekao:

'Ako ih kazniš Ti, oni su robovi Tvoji, a ako im oprostiš, pa Ti silan i mudar si!“ (Kur’an, 5:118)

Omer je, s druge strane, kao Džibril među melecima. On je nosilac Božijeg gnjeva i osude Njegovih protivnika. Među Božijim poslanicima on je kao Nuh kada je rekao:

„Bože, nikoga od nevjernika ne ostavi!“ (Kur’an, 71:26.)  

Ili kao Musa kad je rekao:

„Gospodaru naš, zatri trag bogatstvu njihovu, i zapečati srca njihova, pa da ne povjeruju sve dok očima ne vide patnju bolnu!” (Kur’an, 10:88.)

A onda, okrećući se muslimanima, rekao je: „Vi imate porodice da izdržavate. Ne dopustite onda da vam bilo koji od ovih zarobljenika pob­jegne prije no što za njega uzmete otkupninu. Ili ga pogubite.“ Dok su se muslimani konsultovali šta da urade, jedan od zarobljenika, po imenu Ebu `Izzet `Amr ibn Abdullah ibn 'Umejr el-Džumehi, inače pjesnik, istupio je pred Poslanika i zamolio: „O Muhammede, ja imam pet kćerki koje moram izdržavati. Molim te da me oslobodiš i daš njima kao svoju milostinju. Ja se sa svoje strane obavezujem da te nikad više neću kritikovati niti da ću se protiv tebe boriti.“ Poslanik mu je oprostio i poslao ga njegovoj porodici bez otkupa. Bio je to jedini zarobljenik tako oslobođen. Ali on je prekršio svoj zavjet i borio se protiv muslimana u Bici na Uhudu, godinu dana kasnije. Tamo je bio opet zarobljen i ovaj put pogubljen. Nakon nekog vremena muslimani su se složili da prihvate otkupninu zarobljenika. Tom prilikom objavljeni su sljedeći kur'anski ajeti:

„Vjerovjesniku nijednom dopušteno nije da ima robove dok ne savlada neprijatelja na Zemlji. Vi želite prolazna blaga Svijeta ovoga a Allah želi Onaj svijet. Allah je silan i mu­ dar.” (Kur’an, 8:67.) 

Kontroverza orijentalista

Jedan broj orijentalista zastaje ovdje na slučaju zarobljenika sa Bedra, posebno kad je u pitanje pogubljenje En-Nadra i `Ukbe. Oni polemišu: da li ovo dokazuje žeđ nove religije za krvlju? Bez takve žedi zarobljenici ne bi bili pogubljeni. Za muslimane bi bilo mnogo plemenitije i merhametnije da su, nakon što su dobili bitku, pustili zarobljenike i zadovoljili se plijenom koji su zadobili. Ovaj argument nekih orijentalista je iskonstruisan samo zato da izazove i uzbudi saosjećanje i samilost i stvori klimu za osudu islama i njego­vog Poslanika. Ali takvim emocijama nije uopće bilo mjesta na dan odvijanja Bitke na Bedru, a još mnogo manje hiljadu i više godina nakon nje. Inkohe­rentnost i nepouzdanost ovog argumenta je evidentna nakon prostog pore­đenja egzekucije En-Nadra i 'Ukbe, sa onime što se događa danas i uvijek će se događati sve dotle dok zapadna civilizacija vlada svijetom pod zastavom kršćanstva. Može li se njihova egzekucija u bilo kojem pogledu uporediti sa onim što kršćanski imperijalisti čine kada guše pobune i ustanke protiv svoje vlasti? Može li se to uporediti sa bilo kojim pokoljem, ma kako on mali bio, od mnoštva koji su se dogodili za vrijeme Prvog ili Drugog svjetskog rata? Je li to uopće uporedivo sa Francuskom revolucijom, ili sa mnogim drugim revolucijama koje su se dogodile u kršćanskim državama u Evropi? 

Revolucija protiv idolatrije

Nema sumnje da je to što su Muhammed i njegovi drugovi i saborci radili bila jedna snažna revolucija koju je predvodio Muhammed protiv idolatrije i njenih sljedbenika. Bila je to revolucija koja je započela u Meki, gdje su Muhammed i njegovi saborci bili izloženi patnjama svih vrsta dugih trinaest godina. Nakon toga, muslimani su prešli u Medinu, gdje su se or­ganizovali i izgradili svoju moć na revolucionarnim principima koji su bili dominantni i kod muslimana i kod Kurejšija. Prelazak muslimana u Me­dinu, mir koji su zaključili sa Jevrejima, sve čarke koje su prethodile bitki na Bedru, kao i sama ta bitka - sve su to bili koraci na generalnom planu revolucije, ali ne i principi na kojima je ona vođena. Oni su konstituirali političku liniju određenu od strane lidera revolucije i njegovih drugova kao instrumente za realizaciju principa koje je Poslanik dobio od Boga. Plan koji su slijedili ne može se identificirati sa ciljem zbog kojega je bio donesen. Pošto je islam učinio da čovjek i bratstvo svih ljudi bude osnova islamske civilizacije, on je u ostvarenju toga cilja morao pribjegavati svim potrebnim sredstvima, uključujući i nasilje. 

Pokolj Bartolomejske noći

Ono ho su muslimani učinili zarobljenicima sa Bedra bio je primjer uzvišene milosti i blagosti u poređenju sa onim što se dogodilo u revoluci­jama koje zapadni narodi veličaju kao otjelovljenje pravde i milosrđa. Ono što se dogodilo zarobljenicima Bedra zaista nije bilo ništa u poređenju sa mnogim pokoljima izvršenim u ime kršćanstva kao ono koje se dogodilo na Dan svetoga Bartolomeja u Francuskoj. Ovaj pokolj je zaista prokletstvo u historiji kršćanstva čemu se ne može naći pandana u čitavoj historiji islama. Bio je to pokolj za vrijeme noći, namjenski isplaniran. Katolici su sljedećeg jutra ustali i krenuli da sistematski kolju protestante Pariza i Francuske na prevaru, na jedan podli, neljudski, najniži, najbrutalniji i najgori mogući način. To što su muslimani ubili samo dvojicu od pedeset zarobljenika kao odmazdu za surovo mučenje koje su oni ranije činili muslimanima za vrijeme trinaest godina u Meki, bio je samo čin daljnjeg milosrđa i posljedica objave već citiranog ajeta:

„Vjerovjesniku nijednom dopušteno nije da ima robove dok ne savlada neprijate ja na Zemlji. Vi želite prolazna blaga Svijeta ovoga, a Allah želi Onaj svijet. Allah je silan i mu­dar.” (Kur’an, 8:67.) 

Upozorenje Meki

U vrijeme dok su muslimani proslavljali pobjedu koju im je Bog po­dario, El-Hajsuman ibn Abdullah el-Huza`i je bio na putu ka Meki. On je bio prvi koji je stigao u taj grad da objavi njegovim stanovnicima poraz Kurejšija i pogibiju svojih vođa i uglednika. Meka je bila tako potresena vije­šću da je teško mogla i povjerovati ono što je čula. El-Hajsuman, međutim, nije bio ljut zbog toga već je suosjećao u njihovom bolu, ali je insistirao na istinitosti ove vijesti. Kada su Mekelije najzad shvatili šta se dogodilo, bili su tako šokirani da su na tle popadali. Ebu Leheb je odmah dobio groznicu i umro nakon nedjelju dana. Kurejšije su se posavjetovali i odlučili da ne opla­kuju svoje mrtve da Muhammed i njegovi saborci ne bi uživali u njihovom bolu. Oni su također odlučili da ne traže svoje zarobljenike da Muhammed i njegovi drugovi ne bi tražili povećanje njihove otkupnine. Prošao je stano­vit broj dana dok su Kurejšije u tišini tugovali nad svojom tragedijom. Ali ubrzo se dogodio sljedeći slučaj: Mikraz ibn Hafs došao je da otkupi Suhejla ibn Amra. Omer ibn el-Hattab nije mogao podnijeti da se ovaj vrati kući nekažnjen. Zbog toga je zamolio Muhammeda: „O Božiji Poslaniče, dopusti mi da Suhejlu izvadim prednje zube tako da više nikad neće moći da drži go­vor protiv tebe.“ Muhammed je bez oklijevanja dao ovaj vrhunski plemenit odgovor: „Ja neću sakatiti i unakažavati nikoga ni pod kakvim okolnostima. Bog bi mene unakazio, iako sam Njegov poslanik.“ 

Otkup i preobraćenje Ebu'l-'Asa ibnu'r-Rebi`e

Zejneba, kćerka Poslanikova, poslala je otkup za svog muža Ebu 'l-Asa ibnu 'r- Rebi'u. U vrijednostima koje je ona poslala za otkup bila je i jedna ogrlica koja je nekada pripadala Hatidži, Poslanikovoj ženi, koju je ona po­klonila svojoj kćcrki na dan vjenčanja sa Ebu 'l-Asom. Kad je Poslanik vidio ogrlicu, sjetio se svoje bivše žene i bio je duboko potresen. Rekao je svojim drugovima: „Ako nalazite za shodno da joj zajedno sa njenim zarobljenikom pošaljete i ono što je poslala za otkupninu, učinite tako.“ Poslanik se također dogovorio sa zarobljenikom da se on i Poslanikova kćerka Zejneba razvedu sad kad ih je islam već razdvojio. Muhammed je poslao Zejda ibn Harisea i još jednog druga da doprate Zejnebu do Medine. Uskoro je, međutim, Ebu 'l-'As otišao iz Meke na jedan trgovački put u Šam. Kad je prolazio pored Medine, muslimanska patrola ga je spazila i privela zajedno sa karavanom. U Medini je on, pod okriljem noći, uspio da dođe do svoje bivše žene Zejnebe i zamolio je da u njegovo ime interveniše. Ona je to učinila i njemu je sva roba vraćena. On se brzo vratio u Meku sa svom robom i tamo dao svakome koliko mu je pripadalo. Zamolio je sve svoje povjerioce da javno kažu ima li im on još nešto dužan. Kada niko od njih nije ništa više od njega zatra­žio nego su mu se svi redom zahvalili za poštenje i odanost, on je najavio svojim drugovima iz Meke: „Svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik. Tako mi Boga, ja sam se dosad uzdržavao od islama samo od straha da me ne optužite da sam pobjegao sa vašom robom. Sad kada je svako dobio svoj dio i kad je moja reputacija sigurna, obznanjujem svoj prelazak na islam.“ Vratio se u Medinu i Poslanik je dozvolio Zejnebi da mu se vrati. Kurejšije su nastavili da otkupljuju svoje zarobljenike sumama koje si varirale izmedu 1.000 i 4.000 dirhema po oso­bi. A što se tiče onih siromašnih koji nisu mogli platiti otkup, Muhammed im je poklonio slobodu. 

Kurejšije oplakuju svoje mrtve

I nakon što su otkupili svoje zatvorenike, Kurejšije su i dalje osje­ćali rane svoje tragedije. Meka nije mogla da nađe razloga da se pomiri sa Muhammedom, a sjećanje na njihov poraz koji im je on nanio još dugo će živjeti. Cijeli jedan mjesec žene su oplakivale svoje mrtve. One su obrijale svoje kose, bičevale se, i plakale kad bi na ulici ugledale kamilu ili konja ne­kog poginulog. Samo Hind, kćerka `Utbe i žena Ebu Sufjanova, nije plakala na javnim mjestima. Jednom kada su je kurejšijske žene upitale: „Zašto i ti ne bi javno plakala za svojim ocem, svojim bratom ili amidžom i drugim palim rođacima?“, ona je odgovorila: „Ako bih ih ja javno oplakivala, vijest bi doprla do Muhammeda i njegovih drugova i žena Benu Hazredža, i svi bi oni bili sretni zbog moje nesreće. Ne, tako mi Boga, ja ih neću žaliti javno sve dok ih ne osvetim. Masno jelo i dotjerivanje biće za mene zabranjeno dok ne porazimo neprijatelja. Tako mi Boga, kad bi mi plač mogao istjerati tugu iz srca ja bih plakala. Ali ja znam da me tuga neće napustiti dok svojim očima ne vidim osvetu izvršenu nad ubicama mojih najdražih.“ Istina je da ona svoj zavjet nije prekršila, Hind nikada nije ni dotakla mast ni parfem, niti se približila postelji svoga muža sve do Bitke na Uhudu; i nije propuštala ni trenutak da Mekelije ne podstiče na rat. A što se njenog muža Ebu Sufjana tiče, on se zarekao da se neće okupati dok ne porazi Muhammeda.