Dzemat Oberhausen | www.dzemat-oberhausen.de

(Poglavlje iz knjige "STOPAMA BOŽIJEG POSLANIKA, Pouke iz života Muhammeda a.s.", Izdavač: Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2010. god.) 

Sadržaj

Benu Nadir
Izuzetnost i jedinstvenost
Saveznici
Hendek
Opsada
Varka
Benu Kurejza
Zejneb i Ebul-As

Situacija je postala teška za muslimansku zajednicu u Medini. Poraz na Uhudu imao je višestruke posljedice, među njima i gubitak prestiža u očima susjednih plemena, koja su ih sada drukčije gledala i smatrala ih ranjivim. Muslimani su viđeni kao oslabljeni i protiv njih su poduzeti mnogi pohodi kako bi se iskoristila situacija. Muhammed, a. s., koji je ponekad upozo­ravan na planirane napade na Medinu, slao je svoje ljude - u grupama od 100 do 150 - različitim plemenima kako bi ih umirili ili spriječili agresiju. Četvrta godina po hidžri (626. n. e.) bila je uveliko ispunjena takvim lokal­nim konfliktima niskog intenziteta, koji su ipak služili da se modificiraju (i ponekad održe) savezi ili ravnoteža snaga na tom području. To se pretvorilo u neku vrstu šahovske igre između Kurejšija i medinskih muslimana i obje strane su znale da predstoji sukob punog intenziteta. Mekelije nisu skrivale svoju želju da iskorijene muslimansku zajednicu na poluotoku i nastavili su sklapati saveze sa susjednim plemenima. Njihova situacija je bila tim teža jer je većinu direktnih trgovačkih puteva ka sjeveru, koji su vodili do Sirije i Iraka, još uvijek nadzirala i kontrolirala Medina. Kurejšije su stoga osjećale da moraju poduzeti brzu i radikalnu akciju kako bi iskoristili muslimansku slabost nakon poraza i oslobodili puteve potrebne njihovim karavanima za putovanje ka sjeveru. 

Benu Nadir

Mnogi muslimani su zarobljeni tih godina nakon upadanja u zasjedu ili jednostavno jer je neprijatelj bio brojčano nadmoćan. Često su mučeni i okrutno ubijani i predaje prenose njihovu hrabrost, strpljenje i dostojan-stveno držanje pred smrću. Najviše su tražili, poput Hubejba, da im dozvole, prije nego što budu pogubljeni, da klanjaju dva rekata, u kojima su dugo molili Allaha, Jedinoga, koji im je darovao život i sve što posjeduju.

Jednog dana, čovjek iz plemena Benu Amir po imenu Ebu Bera došao je Poslaniku i zatražio da s njim pošalje grupu od četrdesetak muslimana da cijelo pleme pouče islamu. Muhammed, a. s., koji je bio svjestan značaja lokalnih saveza, izrazio je bojazan da ih mogu napasti druga plemena koja su bila neprijateljski raspoložena prema islamu su u savezu s Kurejšijama. Dobio je obećanje da će ih štititi Benu Amir, a pleme je imalo prestiž i moglo se pouzdati u mnoga savezništva. Međutim, u obzir nije uzeo unutrašnja rivalstva u tom plemenu. Sam Ebu Beraov bratić uzrokovao je ubistvo prethodnika muslimanske grupe (koji je nosio Poslanikovo pismo), a potom je, vidjevši da pleme ostaje vjerno savezu koji je sklopio njegov amidža, unajmio dva druga roda da pobiju cijelu muslimansku grupu kod bunara Meuna (Bir Meuna). Samo dvojica koji su otišli po vodu su izmakli.[1] Jedan od njih je odlučio umrijeti boreći se protiv neprijatelja, dok se drugi, Amr ibn Umejje, vratio u Medinu i izvijestio Poslanika o pogibiji ostalih. Na povratku je susreo dvojicu pripadnika plemena Benu Amir, za koje je mislio da su odgovorni za zasjedu, pa ih je za osvetu ubio.

Poslanik je bio šokiran, zabrinut i duboko ožalošćen onim što se dogodilo njegovim ljudima. To je ukazivalo da situacija postaje sve opasnija i da savezi i izdaje poprimaju kompleksnije i suptilnije oblike. Pripadnici Benu Amira su bili vjerni Ebu Beraovom obećanju i stoga nisu bili odgovorni za smrt muslimana. Poslanik, pažljivo poštujući uvjete svojih savezništava, odmah je odlučio da se mora platiti odšteta za dvojicu pripadnika plemena koje je Amr greškom ubio. Odlučio je otići Jevrejima iz plemena Benu Nadir i zatražiti pomoć u plaćanju odštete, jer je to bio dio uvjeta ugovora o uzajamnoj pomoći. Muhammed, a. s., je znao da su, još od prinudnog egzila Benu Kajnuke, pripadnici plemena Benu Nadir postali sumnjičavi, ako ne i neprijateljski raspoloženi prema njemu i da su uspostavili veze s neprijateljskim plemenima. Bio je, stoga, krajnje oprezan.

Posjetio ih je sa svojim najbližim ashabima, uključujući Ebu Bekra, Omera i Aliju. Ponašanje Benu Nadira bilo je čudno, a njihovi poglavari, uključujući Hujejja, nisu sugerirali konkretne mjere u pomaganju da se plati odšteta. Iznenada su iščezli, pod izgovorom da pripremaju obrok i prikupljaju potrebni iznos. Poslanik je imao dojam da poglavari Benu Nadira planiraju neku varku, pa je ustao i neprimjetno se udaljio. Ashabi su mislili da će se vratiti. Kad to nije učinio, i oni su krenuli za njim kući, gdje im je saopštio svoj dojam i otkrio im da ga je Džebrail izvijestio da su ga pripadnici Benu Nadira htjeli ubiti, čemu je u prilog išlo i njihovo čudno ponašanje pred izaslanstvom. Izdaja plemena Benu Nadir, koje je živjelo u samoj Medini, muslimanima je učinila nemogućim uspostavljanje odbrambene strategije. Poslanik je morao brzo djelovati. Poslao im je Muhammeda ibn Meslemu da ih izvijesti da su iznevjerili ugovor o međusobnoj pomoći i da imaju 10 dana da napuste mjesto sa ženama i djecom i stvarima ili će biti pogubljeni. U plemenu Benu Nadir su se uplašili i počeli se pripremati za odlazak, ali je licemjer Abdullah ibn Ubejj otišao kod njih i savjetovao im da ne napuštaju grad, obavezavši se da će im pružiti bezrezervnu podršku. Poglavari Benu Nadira su ga poslušali i izvijestili Muhammeda, a. s., da neće otići. Bila je to, praktično, objava rata.

Poslanik je odmah odlučio opsjesti tvrđavu u kojoj su potražili utočište. Oni su isprva bili iznenađeni tako hitrom reakcijom, ali su se nadali da će Ibn Ubejj njihovi saveznici, posebno jevrejsko pleme Benu Kurejza, doći da ih spase. To se nije dogodilo i nakon deset dana situacija im je postala nepodnošljiva. Tada je Poslanik odlučio posjeći najviše palme, one koje su bile vidljive iznutra, iz utvrde. Palme su bile najvredniji resurs grada i Poslanik je, sjekući ih, pokušao uvjeriti Benu Nadir da, ukoliko nastave s pružanjem otpora, ništa vrijedno neće ostati u gradu. Bio je to jedini slučaj da je Muhammed, a. s., uništio stablo drugi dio prirode, bilo u ratu u miru.

Situacija je bila tako posebna da ju je Objava odmah spomenula: „To što ste neke palme posjekli ili ih da uspravno stoje ostavili, Allahovom voljom ste učinili“[2] Nikada kasnije Poslanik nije učinio ništa što bi bilo izraz nepoštovanja prema stvorenome i uvijek i iznova je napominjao kako to poštovanje mora biti potpuno, čak i u ratnim uvjetima. Objava ovog ajeta sama po sebi je potvrda pravila ustanovljenog tim izuzetkom. Pokazalo se da strategija ne može biti uspješnija. Benu Nadir, opsjednuti i u oskudici, predali su se i pokušali dogovoriti uvjete egzila. Prije opsade im je Poslanik ponudio da odu sa svim što posjeduju, ali su oni to odbili, a sada su bili u slabijem položaju. Prema Poslanikovoj prijetnji, trebali su biti pogubljeni. U svakom slučaju, sada nije dolazilo u obzir da svoju imovinu ponesu sa sobom. Zaboravljajući prijetnju o pogubljenju, Poslanik je tražio da napu­ste grad, vodeći sa sobom samo svoje žene i djecu. Poglavar Benu Nadira Hujejj ipak je pokušao pregovarati i Poslanik im je dozvolio da ponesu sav imetak koji mogu ponijeti deve. Utočište su našli u Hajberu.[3] Poslanik ne samo da nije ostvario svoju prijetnju, poštedivši im živote, već im je dozvolio i da sa sobom ponesu znatan dio imetka. Muhammed, a. s., je uvijek bio velikodušan i popustljiv nakon bitaka, uprkos izdajama i neza­hvalnosti neprijatelja. Neki od zarobljenika pošteđenih nakon Bedra bili su među najvatrenijim neprijateljima na Uhudu. Isto će se dogoditi i ovaj put: nekoliko mjeseci nakon što je dozvolio Benu Nadiru da odu, neki od vođa i pripadnika plemena naći će se među saveznicima (Ahzab) koji su se udružili protiv njega.

Stanje muslimana se neznatno popravilo, ali su opasnosti ostale znatne i višestruke. Nakon Uhuda, Ebu Sufjan je rekao Omeru i Poslaniku da će se sastati sljedeće godine na Bedru. Poslanik je prihvatio izazov. Nije htio poreći svoju riječ, pa je otišao na Bedr s 1.500 ljudi. Ebu Sufjan je krenuo s 2.000 ljudi, ali se nakon nekog vremena zaustavio i vratio. Muslimani su tamo ostali osam dana, čekajući Kurejšije, koji se nisu pojavili. Ostali su vjerni obećanju i ovaj iskaz vjernosti obećanju i spokoj pred izazovom ulili su im sigurnost i osnažili njihov prestiž. 

Izuzetnost i jedinstvenost

Poslanik je jednog svog ashaba po imenu Ebu Lubaba izuzetno cijenio, do te mjere da ga je ostavio da upravlja Medinom kad je otišao u prvi po­hod na Bedr. Neko vrijeme potom, neki mladić koji je bio siroče je došao Muhammedu, a. s., i požalio mu se da mu je Ebu Lubaba oduzeo palmu koja je dugo bila njegova. Poslanik je pozvao Ebu Lubabu i tražio od njega da mu objasni stvar. Ispitivanje je pokazalo da je palma pripadala Ebu Lu­babi i Poslanik je presudio u njegovu korist, silno razočaravši mladića, koji je vjerovatno izgubio svoj najvredniji posjed. Muhammed, a. s., je nasamo tražio od Ebu Lubabe, nakon što je pravda zadovoljena, da palmu daruje mladom siročetu, kojem ona toliko znači. Ebu Lubabe je odlučno odbio: tako daleko je išao da potvrdi svoje pravo vlasništva da bi pristajanje na ovaj zahtjev bilo nepojmljivo. Taj osjećaj mu je zasjenio srce i milosrđe. Objava će spomenuti izuzetnu prirodu duhovne uzvišenosti na individualnom i kolektivnom planu koja omogućava da se, uzdižući se iznad osjećaja pravde i potraživanja vlastitih prava, postigne izuzetno stanje srca koje oprašta i daje ljudima više nego što im pripada: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje i dobro čini...“[4]

Nije u pitanju odricanje od vlastitih prava (Ebu Lubabi je dato za pravo što je tražio njihovo priznavanje), radi se o učenju nečega što ide dalje od toga, u ime onih razloga srca koji uče razum da oprosti, da popusti, da dā nešto svoje, vođen i pokretan zajedničkom ljudskošću i ljubavlju. Poslanik je bio iznenađen reakcijom svog ashaba kojeg je toliko cijenio: shvatio je da je skoro slijepo slijeđenje jedne islamske odredbe, one o pravednosti, spriječilo Ebu Lubabu da postigne viši nivo pravičnosti srca: plemenitost, darežljivost, davanje. Drugi ashab, Sabit ibn Dahdene, koji je bio prisutan, ponudio je Ebu Lubabi cijeli voćnjak u zamjenu za tu jednu palmu, koju je on tada dao mladom siročetu. Muhammed, a. s., se obradovao tom ishodu i nije osudio Ebu Lubabin odnos. Kasnije mu je povjerio druge zadaće, kao što je prenošenje uvjeta predaje plemenu Benu Kurejza. Ebu Lubabe je izvršio svoj zadatak, ali nije mogao odoljeti, a da ne ispriča previše. Po­stiđen zbog svog ponašanja, svezao se za stablo tri dana, nadajući se da će mu Allah, dž. š., i Njegov poslanik oprostiti pogrešku i nedostatak čvrstine. Oprost je uslijedio i sam Poslanik je odvezao Ebu Lubabu. Ovo individu­alno iskustvo pokazuje da duhovni odgoj nikad u potpunosti ne završava, da savjest stalno dolazi u iskušenje i da je Poslanik svoja učenja združio sa strogošću, ali i sa dobrodušnošću.

Muhammed, a. s,. se, nešto ranije, oženio udovicom po imenu Zejneb iz plemena Benu Amir. Ona je bila poštovana zbog svoje velikodušnosti i ljubavi prema siromasima. Kroz tu ženidbu je uspostavio veze s tim pleme­nom, koje će mu ostati vjerno, uprkos pritiscima izvana i iznutra. Zejneb, poznata kao ummul-mesakin (majka siromašnih), bila je izuzetno pobožna. Došla je živjeti u stan koji joj je pripremljen u blizini džamije. Međutim, umrla je samo osam mjeseci nakon udaje i ukopana u blizini Rukajje, Po­slanikove kćerke. Nekoliko mjeseci kasnije, Ummu Seleme, udovica Ebu Seleme, s kojim je bila u izgnanstvu u Abesiniji, udala se za Poslanika i nastanila u stanu koji je ostao prazan nakon Zejneb. Pobožna, poduzetna i izuzetno lijepa, uživala je značajan položaj i ulogu kod Poslanika i Aiša je priznala da je bila ljubomorna na Ummu Seleme, čini se i zbog njene ljepo­te, a i stoga što ju je Poslanik slušao i jako držao do njenog mišljenja.

Poslanik je nastavio, koliko su to okolnosti dozvoljavale i uprkos teško­ćama, širiti islamska učenja i slikovito ih predočavati vlastitim primjerom. Neki ashab jednom prilikom je uzeo ptiče iz gnijezda, nakon čega ga je iznenada napala ptica-majka, koja je željela odbraniti svog potomka. Po­slanik je tražio da ovaj vrati ptiče u gnijezdo, rekavši prisutnima: „Allah je milostiviji prema vama nego ova ptica prema svome mladunčetu.“[5] Učio ih je da opažaju oko sebe, da se dive i da izvlače pouke iz prirode oko sebe i iz najsitnijih stvorenja. Objava na više mjesta izražava ovaj poziv:

„Allaha hvali sve što je na nebesima i na Zemlji, i On je Silni i Mudri.“[6]

Ili:

„Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. On je doista blag i mnogo prašta.“[7]

I ptice na nebu podstiču na opažanje združeno s promišljanjem:

„Zar oni ne vide ptice iznad sebe kako raširenih krila lete, a i skupljaju ih? Samo ih Milostivi drži; On zaista, sve dobro vidi.“[8]

Objava će kasnije potvrditi važnost takve duhovnosti, koja djeluje kroz opažanje, kontemplaciju i sjećanje na Boga i koja je povezana sa stalnim podsjećanjem na Božiju beskrajnu dobrotu prema ljudskim srcima. „Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove,“ Kur'an veli fizičkom oku i umu, „i trava i drveće se pokorava“, nastavlja dalje, obraćajući se srčanom vidu i vjerovanju.[9] Ta dva učenja su oblikovala Poslanikovu duhovnu snagu, znao je odakle dolaze i njegova ranjivost i njegova moć, u trenucima kad je toliko mnogo neprijatelja pokušavalo da ga prevari, zavede ili uništi. Allah, dž. š., ga je već podsjetio na svoju dobrotu i zaštitu pred njegovom slabošću: „A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio.“[10] Znakovi u stvorenome, sposobnost divljenja događajima ili naoko sitnim detaljima iz života, sposobnost da prepozna dobročinstvo u nečijim lijepim riječima („Lijepa riječ je sadaka“)[11] ili osmijehu („Osmijeh kojim se osmjehneš svo­me bratu je sadaka“)[12], davali su mu snagu da se odupre i ustraje. Biti stalno s Jedinim, sjećajući se Njegovog prisustva kroz neki pogled ili pokret kao prisustva Prijatelja i Zaštitnika, a ne suca i cenzora - to je smisao izvanred­nosti (ihsana), snage srca i vjerovanja: „Dobročinstvo (ihsan) je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš; jer, ako ti ne vidiš Njega, On vidi tebe!“[13]

Njegovi ashabi su u njemu prepoznavali te kvalitete, voljeli ga i svoju duhovnu energiju crpjeli iz njegovog prisustva među njima. On ih je učio da stalno produbljuju tu ljubav: „Niko od vas neće (savršeno i potpuno) vjerovati dok mu ja ne budem draži od njegovog oca, njegovog sina i svih drugih ljudi.“[14] Oni su trebali ustrajati u svojoj duhovnoj potrazi i u ljubavi prema Poslaniku i međusobnoj ljubavi u ime Boga, dok je sam Poslanik podsjećan da je takvo sjedinjenje izvan njegove vlastite ljudske moći: „Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio.“[15] On je bio primjer, model, koji je živio među njima i nudio im svima svoju ljubav, i siromašnima, i starima; prema ženama je iskazivao poštovanje, a prema djeci pažnju. Bio je djed i svoju unučad je nosio za vrijeme namaza u džamiji i tako kroz svakodnevne primjere pokazivao da se neko ne može sjećati Boga i biti mu blizu bez plemenitosti i ljudske pažnje.

Objava je potvrdila njegovu izuzetnost u mnogim područjima. Jedini Bog je od njega tražio strožiju praksu, posebno kad je noćni namaz u pi­tanju. Na drugom nivou, Kur'an je ograničio broj žena za sve vjernike na četiri, ali je Poslanik izdvojen. Nadalje, njegove žene su podsjećene da „nisu poput drugih žena.“[16] Stoga su trebale pokriti i lice i govoriti s muškarcima iza pregrade (zavjese, hidžab) i nisu se mogle preudati nakon Poslanikove smrti. Prema kur'anskim uputama, Muhammed, a. s., se oženio i drugom ženom po imenu Zejneb, ona je bila razvedena od njegovog ranijeg roba Zejda, koji je bio poznat kao Zejd sin Muhammedov nakon što ga je Posla­nik usvojio (posinio), ali je kasnije zvan svojim ranijim imenom Zejd ibn Haris, pošto nije bio Poslanikov biološki sin. Kur'an je to komentirao rije­čima: „Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik.“[17] 

Saveznici

Veliki broj pripadnika plemena Benu Nadir se nakon egzila iz Medi­ne nastanio u Hajberu. Prema Poslaniku su gajili duboku mržnju i nadali se brzoj osveti. Znali su, kao i sva plemena na poluotoku, da se Kurejšije pripremaju za napad širokih razmjera da unište muslimansku zajednicu i konačno dokrajče Muhammedovu, a. s., misiju. Poglavar Benu Nadira, Hujejj, otišao je u Meku s jevrejskim vođama iz Hajbera da s Kurejšijama sklopi savez koji nije ostavljao mjesta sumnji: Muhammed, a. s., i njegova zajednica moraju biti napadnuti i eliminirani. U tom cilju, oni su kontak­tirali i s drugim plemenima kako bi ih uključili u savez: pridružila su im se plemena Esed, Benu Gatafan i Benu Sulejm. Samo je pleme Benu Amir, iz kojeg je Poslanik bio oženjen i koje je pokazivalo nepokolebljivu vjernost (izuzev nekoliko pojedinaca koji su pogazili riječ), odbilo biti dijelom nove koalicije jer je prethodno stupilo u savez s Muhammedom, a. s. Snage koje su okupljene bile su značajne i kad je vojska krenula ka Medini činilo se da im muslimani ne mogu parirati. Kurejšijska vojska i njeni saveznici s juga imali su više od 4.000 vojnika, a druga vojska, koja je dolazila iz Nedžda na istoku i bila sačinjena od raznih plemena, zajedno je brojala više od 6.000 Ijudi. Medina će biti napadnuta s dvije strane, a potom okružena sa 10.000 ratnika: teško je bilo i zamisliti da će njeni žitelji proći bez posljedica. Kad je vojska krenula, Poslanikov amidža Abbas tajno je poslao izaslanstvo da ga upozori na napad. Kad je izaslanstvo stiglo u Medinu, Medinelijama je ostala samo sedmica ili manje da osmisle strategiju otpora. Nisu se mogli nadati da će prikupiti više od 3.000 vojnika, što je bilo manje od trećine neprijateljskih snaga.

Po svom običaju, Poslanik je okupio ashabe i konsultirao ih o stanju i planu akcije koji trebaju prihvatiti. Neki su osjećali da trebaju izaći i sačekati neprijatelja kako je to učinjeno na Bedru. Drugi su mislili da samo čekajući neprijatelja unutra imaju šanse za uspjeh i da iz poraza treba izvući pouku. Među prisutnim ashabima bio je i Perzijanac po imenu Selman Farisi, čija je priča jedinstvena po mnogo čemu. Dugo je tragao za istinom i Bogom i doputovao u Meku da bi živio u Poslanikovoj blizini. Okolnosti mu nisu bile naklonjene i kasnije je prodat kao rob plemenu Benu Kurejza. Poslanik i ashabi su sakupili iznos potreban za otkup i on je bio slobodan. Učestvo­vao je na njihovim sastancima i isticao se po žaru i predanosti. Kad je ustao govoriti, predložio je strategiju nepoznatu Arapima: „Božiji poslaniče, mi u Perziji, kad se bojimo napada konjice, iskopamo hendeke (rovove, opkope) oko grada. Iskopajmo ih i ovdje oko sebe!“[18] Ideja je bila neočekivana, ali se dopala svim ashabima i odlučili su je prihvatiti. Morali su djelovati brzo, jer su imali samo sedmicu dana za kopanje hendeka dovoljno širokih i du­bokih da ih konji ne mogu preskočiti.

Bio je ovo treći veći sukob s Kurejšijama i treća strategija koju su mu­slimani prihvatili. Bedr, sa okupljanjem oko izvora, i Uhud, sa strateškim korištenjem brda, nisu imali ničega zajedničkog sa sadašnjom tehnikom čekanja i držanja neprijatelja na distanci, za koju se činilo da je jedini do­stupan način da se odbiju napadi i da, u slučaju da opsada potraje, onima sklonjenim unutar grada da šansu da se odupru. Ova inventivnost u vojnoj strategiji pokazuje način na koji je Poslanik svoje ashabe učio i dubokom vjerovanju i korištenju intelektualne kreativnosti u svim prilikama: oni nisu oklijevali pozajmiti stranu ratnu tehniku, koju im je sugerirao jedan Perzijanac, prilagođavajući je svojoj situaciji u Medini. Genij različitih naroda, mudrost raznih država i zdrava ljudska kreativnost integrirani su u njihov način mišljenja, bez oklijevanja i ustručavanja. Baš kao što je Poslanik snažno izjavio: „(Ljudska) mudrost je izgubljena vrijednost za vjernika, gdje god da je nađe, njegova je.“[19] Bio je to poziv da se izučavaju najbolje ljudske ideje i proizvodi i da ih se prihvati kao dio pozitivnog naslijeđa čovječanstva (ma'ruf onoga što je priznato kao opće dobro). Na širem nivo, to je značilo pokazati znatiželju, inventivnost i kreativnost u rukovođenju ljudskim poslovima i to nije pokazivano samo kroz njegov pristup ratu i ratnoj strategiji, već, kako smo vidjeli, i kroz način na koji je pristupao svijetu ideja i kulture. 

Hendek

Odmah je započeto s radom i cijeli grad se uključio. Odlučili su gdje treba kopati, a gdje će stijene i topografija terena, bez kopanja, spriječiti neprijatelja da prođe. Dani su bili dugi, a ashabi su radili od sabaha pa do zalaska sunca.

Muhammed, a. s., je učestvovao u radu, a ashabi su mogli čuti kako nekada moli Allaha, dž. š., nekada recitira neku pjesmu, a nekada pjeva, u čemu su mu se pridruživali. Takvi trenuci sjedinjenja kroz rad oblikovali su njihovo bratstvo i osjećaj pripadnosti, omogućivši također kolektivno izražavanje osjećaja, težnji i nada. Kroz svoje dove, stihove i pjevanje, Poslanik je muškarcima i ženama u svojoj zajednici omogućio da - pored ujedinjenosti u vjeri i namazu - budu ujedinjeni i u izražavanju emocija i raspjevanosti srca kojima su izražavali pripadnost zajedničkom izražavanju svoga ja, kolektivne imaginacije, kulture. Bili su ujedinjeni ne samo onim što su primali od Jedinoga - i u što su vjerovali - već i u načinu govora o sebi, u artikuliranju svojih osjećanja i poimanju svoga mjesta u svemiru. Ujedinjenost u vjeri, u intimi smisla, ne može ostati čisto konceptualna, svoju životvornu energiju može zadržati samo ako se združi s ujedinjenošću u govoru i djelu unutar zajedničkog prostora društvenih i kulturnih referenci. Vjerovanje treba kulturu. Stoga, kad je trebao ujediniti energiju svojih ashaba, Muhammed, a. s., je u pomoć pozvao sve nivoe njihovog bivstvovanja u svijetu kako bi postigao savršeno jedinstvo svoje zajednice: duboko vjerovanje u Jedinoga, poetsko uobličavanje osjećanja, muzikalnost emocija. Kroz svoju zajednicu, dijeleći s njom svakodnevnicu, on je posvjedočio da je, istinski služeći Jedinome, van vremena i prostora, također iskustveno proživljavao njihovu povijest i dijelio njihovu kulturu: bio je jedan od njih.

Hendek, koji je nastajao kako je rad odmicao, bio je veliki uspjeh: neprijateljski konjanici neće moći ući na bilo kojoj tačci, a muslimanski strijelci će ih bez teškoće onemogućiti da izvedu ikakav ozbiljniji napad. Prije povlačenja u grad, Medinelije su u oazama prikupili sve namirnice kako bi neprijatelj bio upućen samo na vlastite zalihe hrane. Neprijateljske vojske su se približavale, a muslimani su hitali u grad, iza hendeka, kako bi ih sačekali. 

Opsada

Južno i istočno od Medine vojske su stizale i smještale se oko grada. Bili su iznenađeni vidjevši hendek, koji je remetio njihove planove da opašu grad i da ga zajednički napadnu sa svih strana. Hendek je uistinu bio ratna tehnika nepoznata Arapima i saveznici su stoga morali naći novi plan djelovanja kako bi porazili muslimane.

Započete su konsultacije među različitim plemenima kako bi se našao način da se opsada skrati i da se dođe do gradskih dobara: bez sredstava mimo vlastitih, u obzir nije dolazilo trajanje neprijateljstava. Odlučili su da većinu snaga treba okupiti na sjeveru, kako bi se medinske snage uposlile na toj strani, dok bi ostatak pokušao preći hendek na u tom slučaju nebranjenom jugu, gdje se pristup činio lakšim u blizini stijena. Jevrejsko pleme Benu Kurejza je većinom živjelo u tom području. Sklopilo je ugovor o pomoći s Muhammedom, a. s., ali bi moglo predstavljati slabu tačku u medinskom jedinstvu. Hujejj, poglavar plemena Benu Nadir, insistirao je da odu u utvrdu Benu Kurejza i razgovaraju s njihovim poglavarom Kabom ibn Esedom i pokušaju ga uvjeriti da raskine savez s Muhammedom. Ka'b ibn Esed je prvo odbio primiti Hujejja, ali je ovaj toliko insistirao da je poglavar Benu Kurejze prvo pristao da razgovara s njim, a onda i da prekrši ugovor. Ova izdaja je značila da je čitava strategija Medinelija propala, jer je savez Benu Kurejze s neprijateljem predstavljao pukotinu iznutra i neprijatelju omogućavao pristup u grad, što je značilo izvjestan poraz i ne manje izvjesno uništenje muslimana.

Čitavo pleme Benu Kurejza ni u kom slučaju nije bilo zadovoljno odlukom svog poglavara, pa je došlo do tenzija, ali je većina ipak bila saglasna da se pridruže Kurejšijama i njihovim saveznicima. U međuvremenu, Poslani­kovo osmatranje pokreta neprijateljskih trupa na sjeveru pomoglo mu je da predvidi njihovu varku, pa je odlučio provjeriti pouzdanost savezništava na jugu, jer je znao da mu pleme Benu Kurejza nimalo nije naklonjeno, U međuvremenu je čuo glasine da su poglavari Benu Kurejze jednostrano raskinuli ugovor. Ako se ispostavi da je vijest tačna, ne samo da će opa­sti moral muslimanske vojske, već će imati vrlo male šanse da pobijede u predstojećoj bici. Poslao je dvojicu izviđača da prikupe podatke i da djeluju obazrivo: ako su glasine neosnovane, neka to glasno i jasno obznane kako bi trupama ulili samopouzdanje i vratili odvažnost. Ako su, pak, tačne, trebaju ga diskretno izvijestiti. Vijesti su bile tačne, izvijestili su izviđači, i Muhammed, a. s., je morao odmah djelovati. Na južni front je poslao Zejda s 300 ljudi kako bi spriječili neprijateljski pokušaj da prodru unutra uz pomoć Benu Kurejze.

Opsadu je bilo sve teže podnositi, a muslimani su morali stalno biti na oprezu. Jednog dana, napadi su bili tako brojni i dolazili s raznih strana do te mjere da muslimani nisu mogli klanjati podne i ikindiju na vrijeme, a ni akšam. Poslanik je bio zabrinut, a opsada je počela djelovati na moral ashaba. Objava govori o njihovim osjećajima:

„Kad su vam došle i odozgo i odozdo, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali, - tada su vjernici bili u iskušenje stavljeni i ne mogu biti gore uznemireni.“[20]

Kušnja je bila teška, ali je također otkrila iskrenost i vjernost plemena i pojedinaca. Rat nije samo na vidjelo iznio dvostruku igru Benu Kurejze, već je još jednom objelodanio licemjere, koji su hitro počeli preispitivati svoju lojalnost ili čak razmišljati o predaji. Kur'an veli: „Kad su licemjeri i oni bolesna srca govorili: 'Allah i Poslanik Njegov su nas samo obmanjivali kad su nam obećavali!'“[21] Neki su se željeli vratiti porodicama, govoreći: „Kuće su naše nezaštićene!“[22] Drugi su jednostavno htjeli izbjeći borbu i zaštititi se, jer im se činilo očitim da će muslimanska odbrana biti kratkoga daha. Pružati otpor duže vrijeme na ovakav način činilo im se nemogućim.

Većina muslimana je, međutim, bila vjerna Poslaniku i njegovom pri­mjeru i dijelila je njegovu odlučnost. U vezi s ovom krizom, koja je iznijela na vidjelo dubinu i iskrenost vjerovanja i posvećenosti Jedinome, objavljen je ajet o Poslanikovoj uzoritosti: „Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.“[23]

Značenje ajeta uveliko nadilazi okolnosti te bitke. On govori o Posla­nikovoj ulozi i statusu u životu svakog muslimana, ali poprima još moćni­je dimenzije kad se prisjetimo okolnosti u kojima je objavljen: opkoljena zajednica, potresena, nesposobna da ljudskim vidom i inteligencijom vidi izlaz iz predstojeće katastrofe, još ugroženija zbog dezerterstva i izdaje, ali ujedinjena oko Poslanika, njegove vjere i povjerenja. Objava to potvrđuje:

„A kad su vjernici saveznike ugledali, rekli su: 'Ovo je ono što su nam Allah i Poslanik Njegov obećali, i Allah i Poslanik Njegov su istinu go­vorili!' i to im je samo učvrstilo vjerovanje i predanost.“[24]

Usred tog meteža, Poslanik je bio najuznemireniji time što nije mogao klanjati određene namaze na vrijeme. Ta savjesna discipliniranost u po­gledu namaza nikad nije napuštala Poslanika, do kraja je vodio računa o svojim svakodnevnim vjerskim obavezama. „Vjernicima je propisano da u određeno vrijeme molitvu obavljaju.“[25] Zapostavljanje vremena određenog za namaz teško mu je padalo i izazivalo duboku ogorčenost prema onima koji su ga prinudili na to. Svi njegovi ashabi su bili svjedoci, u svim život­nim prilikama, te naoko iznenađujuće mješavine beskrajne plemenitosti srca, nepokolebljive odlučnosti u nedaćama i striktnog upravljanja (menad­žmenta) vremenom. Ibn Abbas prenosi da je vidio Poslanika da spaja podne i ikindiju i akšam i jaciju bez određenog razloga i muslimanski učenjaci su prepoznali zakonitost takve prakse prilikom putovanja ili u izuzetnim situacijama, ali ostaje pouka, u svjetlu Poslanikovog života, o potrebi striktnog poštovanja namaza, koji je i podsjetnik na privilegiranu vezu s Jedinim i iskustvo same te veze.[26] To je ono što potvrđuje i Kur'an kad govori o Alla­hovom, dž. š., pozivu upućenom Musau, a. s.: „Ja sam, uisitnu, Allah, dru­gog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj da bih ti uvijek na umu bio!“[27] 

Varka

Muslimani su bili u ozbiljnim poteškoćama, ali su i saveznici, kako su dani prolazili, nalazili sebe u teškom položaju, jer im nije ostalo puno hra­ne, a noći su bile izuzetno hladne. Poslanik je pokušao razgovarati o po­vlačenju s dva roda plemena Gatafan, nudeći im trećinu medinskog uroda hurmi. Oni su njegovog izaslanika izvijestili da žele polovinu, ali je Poslanik ostao pri svojoj ponudi, te su je kasnije prihvatili. Prije nego što je po­slao Osmana da utanači dogovor, Poslanik je konsultirao poglavare dvaju glavnih medinskih plemena, Evsa i Hazredža, zbog njihovog poznavanja susjednih plemena. Pitali su da li je njegov postupak rezultat Objave ili lični izbor. Čuvši da je po srijedi lični izbor, čiji je cilj da ih zaštiti, odbili su uvjete dogovora i izvijestili Poslanika da je u situaciji u kojoj se nalaze jedini način izbavljenja boriti se.

U to vrijeme, Poslanika je posjetio Nuajm ibn Mesud, istaknuti pripad­nik plemena Kurejš, kojeg su poštovala sva plemena na poluotoku. Došao je kazati Muhammedu, a. s., da je prihvatio islam, ali da to još niko ne zna i stavio mu se na raspolaganje. Nuajma su dobro znali i poštovali svi pogla­vari koji su opsjedali Medinu. Muhammed, a. s., je to znao, pa mu je re­kao: „Učini što treba da među njima posiješ razdor!“ Nuajm je pitao može li lagati, a Poslanik je odgovorio: „Čini što hoćeš kako bi oslabio pritisak na nas; rat je varka!“[28] Nuajm je smislio efikasnu strategiju. Prvo je otišao plemenu Benu Kurejza i upozorio ih na namjere njihovih novih saveznika.

Ako stvari krenu loše, rekao im je, saveznici neće oklijevati da ih ostave, pa će ostati prepušteni Muhammedu, a. s., bez ikakve zaštite. Savjetovao ih je da traže od drugih plemena da pošalju neke od svojih pripadnika kao taoce, kao garanciju da neće ostaviti na cjedilu Benu Kurejzu. Ideja im se svidjela, pa su kurejšijskim vođama poslali izaslanika da im izloži njihov zahtjev. Nuajm je potom pohitao Ebu Sufjanu da ga upozori kako ga Benu Kurejza vara i kako su, ustvari, Muhammedovi, a. s., saveznici. Izjavio je da će od njega tražiti neke ljude kao dokaz vjernosti, a koje, ustvari, namjeravaju predati Muhammedu, a. s., kao dokaz svoje dobrohotnosti. Kad je izasla­nik Benu Kurejze došao Ebu Sufjanu i saopćio mu zahtjev za taocima, Ebu Sufjan je bio uvjeren da Nuajm govori istinu i da ga Benu Kurejza stvarno obmanjuje. Odmah je zovnuo Hujejja, poglavara Benu Kurejza i ispitao ga o toj izdaji. Hujejj, iznenađen, isprva nije znao šta kazati, a Ebu Sufjan je u tome vidio priznanje izdaje.

U taboru saveznika su se pojavili prvi znaci podjele. Među nekim rodo­vima je vladalo uzajamno povjerenje, dok su drugi zazirali jedni od drugih. Vijesti koje su stizale znatno su slabile odlučnost boraca koji su bili u savezu s Kurejšom. Iznurenost i oskudica hrane samo su ih dodatno obeshrabrili. Potom je zapuhao jak i hladan vjetar koji je pustošio ravnicu i uvjerio ih da postaje nemoguće savladati medinski otpor. Muhammed, a. s., je infor­miran o moralu neprijateljskih trupa, pa je poslao Huzejfu da u toku noći prikupi podatke. Huzejfe se vratio s dobrim vijestima o njihovom totalnom rasulu: u redovima neprijatelja vladao je haos, a hladnoća ih je paralizirala. Ljudi su rušili logore, a mnogi borci su već otišli. Poslanik je ashabima do­bre vijesti saopćio nakon sabaha, kad je svitanje potvrdilo da je neprijatelj otišao. Opsada, koja se dogodila pete godine po hidžri (627. n.e.), trajala je 25 dana. Saveznici su otišli kući poraženi bez borbe, poraženi i stvarno i simbolično. 

Benu Kurejza

Poslanik je raspustio ljude i dozvolio im da posjete svoje kuće. Neprijatelj je otišao i opsada je dignuta. Iscrpljeno medinsko stanovništvo, koje je bilo izgubilo svaku nadu i stiglo do ruba svojih mogućnosti pružanja otpora, ra­dovalo se ishodu. Muhammed, a. s., je odmah otišao kući i odmarao se do podne. Nakon što je klanjao, došao mu je melek Džebrail i izvijestio ga da mu Bog zapovijeda da odmah krene na Benu Kurejzu, čija izdaja je skoro dovela do nestanka muslimanske zajednice, i da opsjedne njihove utvrde.

Poslanik se odmah obratio ashabima prisutnima u džamiji, tražeći da od­mah krenu na Benu Kurejzu. Kad su muslimani krenuli u grupama, Poslanik je naredio: „Neka niko ne klanja ikindiju dok ne stignete do Benu Kurejze.“[29] Vrijeme je bilo kratko i muslimani, koji su se nadali da će se najzad malo od­moriti, imali su vremena samo da skupe i obuku ratnu spremu i krenu. Jedna grupa koja je krenula prema Benu Kurejzi uvažila je argument. Bilo je vrijeme ikindije i neki od njih, doslovno shvatajući Poslanikovo naređenje, držali su da ne smiju klanjati na putu, već moraju čekati dok ne dođu do Benu Kurej­ze.[30] Drugi su tvrdili da je Poslanikova namjera bila da požure do tamo, ali da namaz klanjaju kad mu bude vrijeme. Tako jedna grupa nije klanjala, držeći se doslovno Poslanikovih riječi, dok je druga klanjala, slijedeći duh naredbe. Kasnije su pitali čije tumačenje je bilo ispravno, a on je prihvatio oba. Ovakav stav imat će značajne posljedice po budućnost muslimanske zajednice, jer su se nakon Poslanikove smrti pojavile dvije glavne škole mišljenja: ehlul-hadis, oni koji su poput Abdullaha ibn Omera, a u svjetlu postupka prve grupe, slijedili doslovno značenje Poslanikove tradicije (Sunneta), i ehlur-rej, koji su s Abdullahom ibn Mesudom pokušavali razumjeti svrhu određenog iskaza, njegov duh i njegovo moguće figurativno značenje. Oba pristupa je Poslanik prihvatio, pa su oba bila ispravni i legitimni načini da se ostane vjerno po­ruci.

Oko tristo ljudi je okružilo utvrde Benu Kurejze. Opkoljeni, s malo hrane, pleme Benu Kurejza je ipak odolijevalo 25 dana, toliko su se bojali sudbine koja ih je čekala nakon tako ozbiljne izdaje. Poslanik je poslao Ebu Lubabu, pripadnika plemena Evs (koje je ranije zaključilo pakt s Benu Nadirom i bilo blisko s Benu Kurejzom), da dogovori uvjete predaje. Vidjevši pustoš unutar zidina tvrđave, Ebu Lubabe nije mogao, a da ne nagovijesti Benu Kurejzi da ih čeka smrt ako se predaju. Kasnije se gorko kajao zbog takvog ponašanja, koje je moglo navesti Benu Kurejzu da se ne predaju ili da izlaz traže kroz druga savezništva. Međutim, oni su odlučili otvoriti vrata svojih utvrda i pri­znati poraz.

Žene i djeca su stavljeni pod zaštitu nekadašnjeg rabina Abdullaha ibn Selama, a 700 muškaraca je povezano i odvojeno nastranu. Imovina i oružje su sakupljeni radi prenošenja u Medinu. Evs je odmah poslao izaslanstvo, tražeći od Poslanika da s Benu Kurejza postupi jednako blago i popustljivo kako je do tada postupao s drugim grupama koje su se ujedinjavale protiv njega. Muhammed, a. s., je pitao Evs: „Hoćete li biti zadovoljni ako zatra­žim da neko od vas presudi u pogledu njih?“[31] Oni su odgovorili potvrdno, uvjereni da neko njihov ne može zaboraviti ranija savezništva, a Poslanik je poslao po Sada ibn Muaza, koji je još uvijek u medinskoj džamiji liječen zbog ranjavanja. Otišli su da ga donesu.

Poslanik je do tada pošteđivao živote zarobljenika. Kako smo ranije spo­menuli, neke od zarobljenih na Bedru kasnije je našao među najvatrenijim neprijateljima na Uhudu, a isto se dogodilo i s Benu Nadirom: dozvolio im je da odu sa ženama i djecom i imovinom, a njihov poglavar Hujejj je ka­snije predvodio savezničku zavjeru. Među zarobljenicima iz Benu Kurejze je također bilo mnogo onih iz Benu Nadira. Njegova popustljivost, dakle, nije imala utjecaja na većinu onih prema kojima je ispoljena, već je poluotokom slala zbunjujuću poruku: Muhammed, a. s., mislili su ljudi, nikada ne ubija svoje zarobljenike, suprotno arapskim ili čak jevrejskim običajima.[32] Njegova popustljivost, više puta praćena izdajom, viđena je kao znak slabosti, ako ne i ludosti. Povrh toga, izdaja Benu Kurejze je bila tako ozbiljna da bi, da su im planovi uspjeli, dovela do uništenja muslimana, koje bi, iznutra izdate, uništila vojska od više od deset hiljada ratnika.

Sad ibn Muaz je stigao među Benu Kurejzu. Prvo se htio uvjeriti da će svi poštovati njegovu odluku. Obratio se vođama različitih grupa, koji su se jedan za drugim obavezali da će se držati njegove odluke. Na kraju se obra­tio Poslaniku, koji je potvrdio da se neće suprotstavljati odluci. Ibn Muaz je presudio da muškarce treba pogubiti, a žene i djecu smatrati ratnim zaroblje­nicima. Muhammed, a. s., je prihvatio presudu, koja je izvršena narednih dana. Dio zarobljenih je otkupilo pleme Benu Nadir, a Rejhana, zarobljenica porijeklom iz plemena Benu Nadir, postala je Poslanikova robinja. Prihvatila je islam, ali se predaje razilaze u tome šta je bilo s njom. Prema nekim izvorima, Poslanik ju je oslobodio i oženio se njome, druge spominju samo da se oženio njome, dok neke kažu da je odbila udaju i ostala mu sluškinja pet godina, sve do njegove smrti.[33]

Vijesti o muslimanskoj dvostrukoj pobjedi proširile su se poluotokom radikalno transformirale predodžbe i odnos snaga. Muslimani ne samo da su se oduprli vojsci od preko deset hiljada boraca, već su pokazali i nepokolebljivu odlučnost. Sudbina plemena Benu Kurejza poslala je moćnu poruku svim susjednim plemenima da će svaka izdaja i agresija biti žestoko kažnjena. Poruka je naišla na odjek: takva situacija nije se ponovila za Poslanikova života. 

Zejneb i Ebul-As

Poslanikova kćerka Zejneb bila je udata za Ebul-Asa, koji nije prihvatio islam. Ona je isprva ostala s njim u Mekki, dok Poslanik nije zatražio da mu se pridruži u Medini sa svojom kćerkicom Umamom. Zejneb je duboko voljela svog supruga, ali su njihovi različiti životni izbori kasnije uzrokovali da se razdvoje. Međutim, nijedno od njih nije stupilo u drugi brak.

Nekoliko mjeseci nakon Bitke na Hendeku, Poslanik je poslao ekspediciju da zaustavi bogati kurejšijski karavan koji je dolazio sa sjevera. Zejd, koji je zapovijedao muslimanskim konjanicima, zarobio je karavan i većinu ljudi u njemu, dok su neki uspjeli izmaći. Među njima je bio i Ebul-As, koji se na povratku odlučio zaustaviti u Medini i tajno posjetiti svoju ženu i kćerku. To je samo po sebi bilo ludost, ali je njegova želja da vidi svoju ženu i dijete bila veća od svijesti o riziku kojem se izlaže. Pokucao je na njena vrata u gluho doba noći i Zejneb ga je pustila unutra. Ostao je s njom, a kad se približila zora, ona je po običaju otišla u džamiju na sabah. Ušla je u džamiju i stala u prvi saf žena, odmah iza muškaraca. Kad je Poslanik stupio u namaz, ona je iskoristila kratku pauzu i veoma glasno uzviknula: „O ljudi! Pružam zaštitu Ebul-Asu, sinu Rebia!“ Kad je namaz završen, Poslanik, koji nije ranije znao šta se dogodilo između njegove kćerke i njenog muža, tražio je od prisutnih da potvrde da su čuli obznanjeno. Insistirao je da se pružena zaštita - bilo ona njegove kćerke bilo kojeg muslimana - mora poštovati. Potom je otišao kćerki, koja mu je ispričala situaciju u kojoj je bio Ebul-As, čija je sva roba bila oduzeta za vrijeme nedavne ekspedicije na sjeveru i koji je stoga bio u dugovima, jer su mu neki ljudi iz Meke povjerili tu robu. Muhammed, a. s., je sugerirao da oni koji su je uzeli, ako žele, tu robu vrate Ebul-Asu, i svi su pristali. Neki ashabi su savjetovali Ebul-Asa da prihvati islam i robu zadrži za sebe. On je odbio, rekavši da nije prikladno postati musliman, a izigrati povjerenje ljudi. On je preuzeo svu robu, vratio se u Meku i dao svakome što mu pripada. Tada je došao u Medinu, prihvatio islam i nastavio živjeti sa Zejneb i njihovom kćerkom Umamom. Tako su velikodušnost i darežljivost prvih muslimana bili vidljivi svima. Poput Poslanika, oni od Ebul-Asa nisu tražili ništa: on nije bio musliman, pripadao je neprijateljskom plemenu, ali su ga pustili da ode, dajući mu slobodu da izabere i vrijeme potrebno za duhovni razvoj. Čak je - u kritično vrijeme međusobnih odnosa - imao zaštitu muslimanske zajednice, a jedna žena se javno i odlučno založila za njega. Zejneb je često išla u džamiju, koja je bila prostor otvoren i za muškarce i za žene i niko nije prigovorio njenoj izjavi datoj u njoj, među muškarcima, ustvari, uopće nije bilo neuobičajeno da muslimanka progovori javno na takav način. Kasnije, u jednoj situaciji posebno poznatoj u muslimanskoj historiji, neka žena se obratila Omeru ibn Hattabu, koji je bio halifa muslimana, ukazavši mu na grešku koju je on odmah priznao.

U džamiji, žene se redaju iza muškaraca jer položaji u namazu traže da se vodi računa o pristojnosti, smjernosti i poštovanju. Žene su klanjale, učile i izražavale sebe u tom prostoru. Štaviše, u Poslanikovom pristupu su nalazile primjer pažnje i poštovanja: tražio je da muškarci ostanu sjediti kako bi pustili žene da izađu prve i bez neprijatnosti. Njegovo ponašanje prema ženama uvijek je bilo ispunjeno nježnošću i poštovanjem, slušao ih je i priznavao, štitio i promovirao njihovo pravo da izraze svoje mišljenje i iznesu svoje argumente.