Dzemat Oberhausen | www.dzemat-oberhausen.de

(Poglavlje iz knjige: „ISLAM I MEĐULJUDSKI ODNOSI“, Izdavač: Udruženje uleme u BiH „El-Hidaje“, Zenica, 1995. god.)

Kako prenosi Buharija, Poslanik ističe tri bitne ljudske odgovor­nosti i dužnosti u životu: „Ti imaš dužnosti i obaveze prema Allahu, dužnosti i obaveze prema samom sebi, kao što imaš obaveze i duž­nosti prema svojoj porodici. lspunjavaj svoje obaveze prema svako­me od navedenih“. O odgovornosti za odgoj djece Poslanik izričito kaže: „Allah će pitati svakog onog kome je bilo povjereno stado na čuvanje kako ga je čuvao, da li ga je valjano čuvao ili ga je svojim nehajem, nepažnjom, pa čak i svjesno i namjerno upropastio. Čak će Allah pitati, kako se roditelj odnosio prema svojoj kućnoj čeljadi“. Od vanjskih Allahovih znamenja i darova čovjeku, najveći su djeca. Djeca su, ustvari, dio svojih roditelja i njihov fizičko-biološki produ­žetak na dunjaluku. Ako ih lijepo i islamski odgoje tada su djeca i vjerski i duhovni i moralno-etički produžetak svojih roditelja. Dijete je dio srca i duše svojih roditelja, majke pogotovu:

„Dijete je plod srca i jedan od džennetskih mirisnih cvjetova“. (I.P.H. 1840),

kaže Resul ili Evladuna Ekbaduna - „naša djeca su nage džigeri­ce“. Velika većina roditelja više voli svoju djecu nego sebe. Zato odgojem treba čuvati i spašavati srce i dušu djece, a ishranom, od­jećom i obućom njihova tijela. Počevši od vladara kao najodgovor­nijeg, preko oca, majke, djece do sluga u kući, u islamu su svi po svojim položajima, ukazanom povjerenju, konkretnoj moći, sposob­nostima i znanju odgovorni i bit će pitani za povjerene emanete:

„Svi ste pastiri i svako će biti odgovoran za svoje stado. Imam je pastir svome narodu i biće odgovoran za svoje stado. Čov­jek je pastir u svojoj porodici, i biće odgovoran za svoje sta­do. Sluga je pastir i čuvor imovine svoga vlasnika i biće odgovoran za svoje stado. Dijete je pastir u imovini svoga roditelja i biće odgovorno za svoje stado. Ukratko, svako je pastir i svako će biti odgovoran za svoje stado“ (I.P.H. 1186).

Kako se primjećuje, odgoj je u islamu organiziran, međusobno povezan i komplementaran proces u koga su uključeni svi. Samo u tako sistemskom i metodološki vođenom odgojnom procesu gdje su osnovne vrijednosti, načela, principi, cilj i sredstva odgoja slo­bodno usaglašeni i slobodno prihvaćeni uz Allahovu pomoć i mi­lost, može se očekivati izvjestan rezultat. Ne može se tražiti od djece lijep odgoj i poslušnost, a prije toga ne pružiti im ništa kao što čini jedan beduin obraćajući se h. Omeru protiv svog sina. Njegov sin u cilju odbrane obraća se halifi: „Da li je moj otac imao kakve obave­ze prema meni?“ „Jeste“, uzvrati h. Umer, „u prvom redu prilikom ženidbe morao je paziti na izbor bračnog druga, koja će i sama biti odgojena i znati odgajati svoju djecu, drugo, bio je dužan, kad si se rodio, da ti nadije lijepo islamsko ime, i treće, bio je dužan da te nauči vjerskim propisima kako bi i ti znao šta od tebe vjera traži.“ „Ni jednu od tih dužnosti“ - reče mladić halifi - „moj otac prema meni nije ispunio. Oženio se ženom, koja po svom odgoju nije dos­tojna da mi bude majka; dao mi je ime kojeg se stidim, jer ima ružno i pogrdno značenje, nije me podučio čitanju i pisanju, niti bilo kojoj vjerskoj disciplini“. Tada se h. Omer okrenuo prema ocu koji se žalio na sina, iako mu je sina na početku razgovora, dok nije znao potpunu istinu o svemu ukorio, riječima: „Kako se ne bojiš Allaha zbog neposlušnosti svojim roditeljima, kada te vjera na to obavezuje?“ pa mu reče: „Bježi od mene. Optužuješ svoga sina za neposlušnost, a nijednu od svojih roditeljskih obaveza prema njemu nisi ispunio“.

Šta znači ne voditi brigu o odgoju svoje djece? To je pronevjera najvećeg Allahovog izrajskog dara i znamenja čovjeku:

„Pastiru kome se povjeri stado na čuvanje, pa ga on ne saču­va i ne uputi, biće uskraćena Allahova sveobuhvatna milost“ kaže hadis. (I.P.H. 188)

Drugi halifa h. Omer često je ponavljao „Odgoji svoga sina, jer će biti pitan, kako si ga odgojio i šta si ga naučio, a sin će biti pitan, je li ti činio dobročinstvo i je li ti bio pokoran?“ Dakle, prvo se djeci mora pružiti dobar odgoj, pa tek onda od njih očekivati hairli pona­šanje.

Muhammed a.s. čini dovu Allahu dž.š. za roditelje koji se trude da odgoje svoju djecu:

„Neka se Allah smiluje roditelju, koji se trudi i pomaže svoje dijete da nauči i izvršava ono što je dobro“.

Najskuplja cijena odgoja je ona - da umjesto roditelja i bliže rodbi­ne - djecu i omladinu odgaja vrijeme i ulica. To je skup, jalov i opasan odgoj:

„Koga, kako treba, ne odgoje roditelji, odgojiće ga vrijeme“, kaže Resul.

Pravi ambijent za odgoj djece je porodica, džemat, džamija, a može biti i škola, ukoliko se promijeni cilj i sadržaj njenog rada. Zanemarivanje odgoja djece - znači prepušta­nje djece ulici i njihovom poprimanju osobina, navika i ponašanja koja su suprotna s učenjem islama, što spada u velike grijehe.

„Ne­će doći pred Allaha Njegov rob musliman s većim grijehom nego li onaj, koji je dozvolio da mu kućna čeljad ostanu bez valjanog is­lamskog odgoja i poznavanja islamskih propisa, bez kojih se ne može valjano živjeti islamskim životom“, upozorava Vjerovjesnik.

Bri­ga o odgoju djece u islamu nije prepuštena slučajnostima i ničijoj samovolji, već spada u dužnosti, prava i obaveze najvišeg reda:

„Bdjeti nad hrzom i obrazom svoje porodice je vjerska dužnost, a zanemariti i zapostaviti takve vrline kod djece jeste najveća pokva­renost. Dosta je čovjeku toliko grijeha, ako ne bude dovoljno vodio brigu o onome za koga je zadužen“, poručuje Poslanik.

Djecu treba odgajati tako da kako rastu budu cijenjena po svojim vrijednosti­ma, a ne po tome šta im je otac bio. Zato je odgojen mladić, lijepe naravi, čestita karaktera i darežljiv, po hadisu, draži Allahu dž.š. od starca škrtice koji ibadet čini, a ružne je naravi. Sticanje pravih navi­ka, kroz odgoj u mladosti je put i način da se ta ogromna snaga usmjeri na hajr, a ne na šerr, jer:

„Mladost je vrsta ludosti, a žene su nekada kao šejtanske mre­že“ opominje Resul. (I.P.H. 938)

Mladost je kao velika rijeka - može se na njoj izgraditi velika hidrocentrala da strujom svijetli milionima ljudi, a može poplaviti sve usjeve i polja. Hidrocentrala za mladost jeste pravi islamski od­goj. U protivnom, umjesto struje, nastaje potop. Šta znači imati dje­cu rođenu i odgojenu u islamu koja umru u mladosti - kazuje Posla­nik a.s.:

„Vaša umrla djeca su džennetske ptice, i kada neko od te djece susretne svog roditelja uzeće ga za odjeću i neće ga pustiti sve dok Allah zajedno s njim ne uvede u džennet i nje­gova roditelja“. (I.P.H. 962)

Djeca muslimana su ponos Muhammeda a.s. na Sudnjem danu:

„Ženite se i množite, jer ja ću se na Sudnjem danu ponositi vašom brojnošću“. (I.P.H. 693)

Najveća čast za jednog muslimana je da Poslanik čini dovu za njega, a pomoć, da se zauzme (šefa'at) za njega na Sudnjem danu: „To postiže svaki roditelj musliman koji kroz odgoj, pomogne svome djetetu da bude dobročinitelj“. Takvom roditelju Poslanik čini dovu za Allahovu milost. Postavlja se uvijek pitanje šta je to najbolje, naj­vrednije i najdragocjenije što čovjek može iza sebe ostaviti poslije svoje smrti. Jesu li to Piramide, balzamirano tijelo, Kineski zid, Ko­rintski stubovi, Ajfelov toranj, Luvr ili nešto drugo. Sve dileme otklanja i jasan odgovor pruža hadis:

„Najbolje što čovjek može ostaviti poslije svoje smrti jeste: dobar porod, dobra i hairli u islamu odgojena djeca koji mu dovu čine, sadaka-vakuf koji Ijudi koriste, a njemu nagrada (sevabi) teku i znanje, kojim se drugi koriste poslije njegove smrti, dakle, nekog je naučio ili je kakvo naučno ili literarno djelo iza sebe ostavio“. (I.P.H. 836)

Navedeni hadis potvrđuje i slijedeći:

„Sedmerica će primati nagradu i nakon svoje smrti, dok još budu ležali u kaburu: onaj ko drugu osobu nečemu nauči, osoba koja tekuću vodu dovede u naselje, osoba kojo iskopa bunar, osoba koja zasadi palmu i voćku koja će davati plod, osoba koja sagradi džamiju, osoba koja ostavi iza sebe Kur'an da se u njemu uči i osoba koja ostavi iza sebe u islamu odgojeno dijete, koje će za svoga roditelja moliti Allaha za oprost roditeljskih grijeha“.

Pored pravedna vladara, čovjeka čije je srce vezano za džamiju, dva prijatelja koja se u ime Allaha druže i rastave, čovjeka kojem u samoći pred Allahovom veličinom poteknu suze iz očiju, onog koji u ime Allaha daje toliko skriveno da mu ne zna ljevica šta daje desnica i čovjeka koji odbija lijepu i privlačnu ženu koja mu se sviđa iz ljubavi i straha prema Allahu dž.š., po hadisu, Allah dž.š. će u svoj hlad smjestiti i zaštititi i mladića koji je islamski odgojen, odrastao u ibadetu, robovanju i pokornosti Allahu dž.š. Kolike su velike dobrote, ljepote i dragocjenosti u ibadetu mladića u odnosu na starca ilustrira slijedeći hadis:

„Prednost mladića koji u godinama rane mladosti čini ibadet, u odnosu na starca koji se u starosti posveti ibadetu, je kao prednost Allahovih poslanika nad ostalim ljudima“. (I.P.H. 1104)

Brigu o sebi, djeci i roditeljima Poslanik uspoređuje sa džihadom:

„Nije jedini oblik džihada da se čovjek s oružjem u ruci bori na Allahovom putu, nego je i ovo džihad: pažnja prema roditeljima, briga o djeci i porodici, te briga o sebi, kako čovjek ne bi pao na teret drugima“. (I.P.H. 1352)

Pored odgoja kćeri, ko je u prilici i mogućnosti neka odgoji i svoje sestre. I za to slijedi velika nagrada:

„Ko bude odgojio i odhranio tri kćeri ili tri sestre i sa njima lijepo postupao, to će mu biti zaštita od džehennemske vatre“.(I.P.H. 1346)