Dzemat Oberhausen | www.dzemat-oberhausen.de

Deset detalja o adabima hadža

1. Sredstva koja čovjek osigura za putovanje na hadž trebaju biti stečena na dopušten način, a bavljenje trgovinom ne smije za­okupiti njegovo srce i donositi brige, jer njegove misli trebaju biti usmjerene ka Uzvišenom Allahu, a srce staloženo i zaokupljeno sjećanjem na Njega i izvršavanjem obreda. U jednom hadisu koji se prenosi posredstvom Ehli-bejta kaže se:

„Na kraju vremena četiri vrste ljudi putovat će na hadž: vladari će putovati radi odmora i rekreacije; imućni će putovati radi trgovine; siromašni će putovati da bi pro­sili; učači će Kur’ana putovati da bi stekli slavu.”[1]

U ovom haberu ukazuje se na nekoliko ovosvjetskih ciljeva koji mogu biti povezani s hadžom, a sve to ne donosi vrijednosti hadža i izlazi izvan okvira hadža posebnih vjernika, a posebno kada se radi o osobi koja je krenula da obavi hadž za drugoga, pa traži ovosvjetsku korist radeći djelo koje se tiče ahireta. Takvo su ponašanje prezirali iskreni i pobožni Allahovi robovi, osim ako se ne radi o osobi koja želi boraviti u Meki, a nema vlastitih sredstava da dođe. Takvoj osobi ne smeta da s tom namjerom krene obaviti hadž za drugoga: ne da izvrša­vanjem vjerskih propisa želi postići ovosvjetsku korist, nego da materijalna korist bude u službi njegove vjere. I u tom slučaju njegova namjera treba biti posjeta Allahovoj kući i pomoć bratu muslimanu da sa sebe skine obavezu hadža. Na takve se odnosi ovaj hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v s., veli:

„Jednim hadžom Uzvišeni će Allah trojicu uvesti u Džen­net: onoga koji oporuči obavljanje hadža, onoga koji tu oporuku izvrši i onoga koji obavi hadž za svoga brata.”[2]

Ne želim kazati da nije dozvoljeno uzeti naknadu za oba­vljanje hadža za drugoga, nakon što sam izvrši obavezu, ali ka­žem da je bolje da ne uzima naknadu i da od toga ne pravi posao i trgovinu. Jer, Uzvišeni će Allah dati i ovosvjetsku korist onome koji vjeri prednost daje, ali neće dati onima koji do vjere ne drže. U jednom haberu stoji:

„Primjer onoga koji se bori na Allahovom putu i za to uzima naknadu poput je majke Musaove, a.s., koja je dojila svoje dijete i za to uzimala naknadu.”[3]

Prema tome, onaj koji obavi hadž za drugoga i za to uzme naknadu poput je majke Musaove, a.s., i može uzeti naknadu za to, jer on je uzima da bi mogao otići na hadž i posjetiti ta mjesta, a ne ide na hadž s ciljem da ostvari materijalnu korist. Naprotiv, uzima naknadu da bi otišao na hadž, kao što je majka Musaova, a.s., uzela naknadu da bi mogla dojiti svoje dijete i drugima zavarala trag.

2. Čovjek ne smije pomagati Allahove neprijatelje među namjesnicima Meke i beduinima koji po putevima postavljaju zasjede, plaćajući im nelegalne dažbine, a oni odvraćaju od Mesdžidi-harama. Izdvajanje sredstava za njih znači pomoć nepravdi i omogućuje širenje njihovog zla, a to je isto kao da ih lično pomaže. Zato, neka se potrudi da iznađe povoljno rješenje, a ako ne mogne, neka ulema kaže, a nije loše to što su rekli, ako je u pitanju dobrovoljni hadž, bolje bi bilo vratiti se nego pomagati zulumćarima. Plaćanje takvih dažbina jeste novotarija, i ako bi joj se povinovalo, mogla bi postati uobičajena i stalna pojava. Osim toga, u tome je poniženje i omalovažavanje muslimana. Nije nikakvo opravdanje ako bi neko rekao da se to od njega silom uzima, jer ako bi ostao kod kuće iili se vratio s puta, niko mu ništa ne bi uzeo. Ili čak, možda pokazuje znakove luksuza, a kada bi bio u skromnoj odjeći, možda mu ne bi ništa ni tražili, pa bi tim pokazivanjem luksuza sam sebe doveo u bezizlaznu situaciju.

3. Putnik na hadž treba osigurati i višak sredstva za putovanje, da bi mogao nešto i podijeliti, bez škrtarenja, ali i bez rasipanja, nego umjereno. Pretjerivanje znači uživanje u različitim jelima i pićima na način kako to obično rade rasipnici. U dijeljenju nema pretjerivanja, jer je rečeno: „Nema dobra u pretjerivanju niti ima pretjerivanja u činjenju dobra.“ Dijeljenje iz sredstava putne opskrbe prilikom putovanja na hadž predstavlja izdržavanje na Allahovom putu, a jedan dirhem vrijedi sedam stotina dirhema. Ibn Omer, r.a., veli: „Dijeljenje iz putne opskrbe na putovanju jeste znak čovjekove darežljivosti.“ On je, također, govorio: „Najbolji je hadžija onaj čiji je nijet najiskreniji, čija je opskrba najčistija i čije je vjerovanje najčvršće.“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli:

“Za primljen hadž u Allaha, dž.š., nema druge nagrade osim Dženneta.” Rečeno mu je: „O Allahov Poslaniče! Šta spada u dobra djela hadža?“ Odgovorio je: “Lijepa riječ i dijeljenje hrane.“[4]

Hadžija ne smije imati spolni odnos, ne smije nikakve grijehe činiti, niti se prepirati, o čemu govori Kur'ani-kerim. Riječ refes obuhvata svaki besposlen, bestidan i razvratan govor, udvaranje ženama i razgovor o snošaju i njegovoj predigri, jer sve to raspiruje spolnu strast i vodi u sam čin spolnog odnosa, koji je zabranjen hadžiji (u vrijeme hadža), a zabranjeno je sve ono što vodi onome što je zabranjeno. Riječ fisk predstavlja sve ono što izlazi izvan granica pokornosti Uzvišenom Allahu. Riječ džidal označava prepirku i svađu koja proizvodi mržnju i umanjuje želju i zainteresiranost, tj. ono što je suprotno lijepom ponašanju. Sufjan je rekao: „Ko ima spolni odnos na hadžu, njegov je hadž pokvaren.“ Među dobra djela hadža Allahov Poslanik, s.a.v.s., svrstao je lijepu riječ i dijeljenje hrane, a svađa i prepirka u suprotnosti je s lijepim govorom. Zato, hadžija se ne treba protiviti svome saputniku i ostalim putnicima, nego treba biti blag, nježan i milostiv prema onima koji su krenuli u posjetu AIlahovoj kući i u svakom trenutku pokazivati lijep moral. Lijep moral ne znači otklanjanje onoga što čovjeka uznemirava, nego podnošenje uznemiravanja. Neko je rekao da je riječ sefer dobila takvo ime zbog toga što razotkriva (jusfiru) ljudski moral. Zbog toga je Omer, r.a., nekome ko je tvrdio da poznaje nekog čovjeka rekao ovo: „Jesi li putovao s njim, jer na putovanju se razotkrivaju moralne vrijednosti!” Ovaj mu je odgovorio da nije putovao s njim, a Omer mu je rekao: „Ne bih rekao da ga poznaješ.“

5. Ako je u mogućnosti, najbolje bi bilo da hadžija putuje pješice na hadž. Abdullah ibn Abbas, r.a., na samrti je savjetovao svoje sinove: „Obavite hadž pješice, jer svaki korak hadžije pješaka vrijedi koliko sedam stotina dobrih djela u Haremu.“ Upitan je: „A šta su to dobra djela Harema?“ Rekao je: „Dobro djelo vrijedi stotinu hiljada.“ Još je pritvrđenije putovanje pješice prilikom obavljanja hadžskih obreda i prilikom prebacivanja iz Meke na Arefat i Minu. Ako bi pješačenju dodao i oblačenje ihrama od same pojave mlađaka, neki su kazali da bi time upotpunio hadž. Omer, Alija i Ibn Mesud, r.a., kazali su da je to značenje kur'anskog ajeta:

„Hadž i umru radi Allaha izvršavajte (etimmū - upotpunite)!“[5]

Neka ulema smatra da je bolje jahanje korištenje drugog prijevoznog sredstva prilikom putovanja na hadž, jer to znači trošenje imetka i pomaganje, a, usto, otklanja mrzovolju i neraspoloženje i umanjuje mogućnost drugih teškoća na putovanju, a i sigurnije je i za obred hadža potpunije. Ako bismo bolje razmislili vidjeli bismo da ovo nije u suprotnosti s iznesenim stavom. Onome kome pješačenje ne predstavlja problem, bolje mu je da pješači, a onome ko je slab mu pješačenje predstavlja moralnu i materijalnu teškoću, bolje mu je da koristi prijevozno sredstvo, kao kod obaveze posta: za putnika ili bolesnika bolje je da poste, ako to neće ugroziti njihovo zdravstveno stanje i moral.

Neki su učenjaci upitani o tome da li je bolje obaviti umru pješice ili za dirhem unajmiti magarca? Kazali su da, ako mu je teže rastati se od dirhema, onda mu je iznajmljivanje bolje od pješačenja, a ako mu je pješačenje teže, kao što je to slučaj s bogatašima, onda mu je pješačenje bolje. Ovi učenjaci kao da su željeli istaknuti borbu protiv vlastitog nefsa i prohtjeva. To ima smisla, ali pješačenje je bolje, a bolje je i trošenje dirhema u korisne svrhe, jer priličnije je trošenje u korisne svrhe nego u unajmljivanje prijevoznog sredstva. Ako putnik nije u stanju spojiti pješačenje i korištenje prijevoznog sredstva (fizičko zamaranje i trošenje imetka), onda ono što su drugi kazali nema smisla.

6. Putnik treba koristiti samo snažnu i izdržljivu jahalicu (ispravno prijevozno sredstvo - op.prev.), a izbjegavati nosilicu, izuzev ako se plaši da ne bi mogao izdržati na jahalici bez nosilice (sedla). Ovakav postupak znači olakšanje za devu, jer nosilica joj predstavlja teškoću i znači izbjegavanje obilježja rasipnika i oholih ljudi. Allahov Poslanik, s.a.v.s., obavio je hadž na jahalici, a ispod njega je bilo malo i istrošeno sedlo i prekrivač čija je vrijednost bila četiri dirhema.“[6]

Allahov Poslanik, s.a.v.s., obavljao je tavaf na jahalici da bi ljudi vidjeli njegov način obavljanja tavafa i njegove osobine.[7]

Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: „Izvršavajte obrede (hadža) onako kako ih ja izvršavam!“[8]

Korištenje nosila novina je koju su unijeli hadžije, a raniji su učenjaci to osporavali. Sufjan es-Sevri pripovijeda od svoga oca da je rekao: „Krenuo sam iz Kufe prema Kadisijji na putu za hadž i sreo saputnike iz različitih krajeva. Vidio sam kako sve hadžije jašu u jednostavnim i običnim sedlima, a među njima vidio sam samo dvije nosilice.“

Ibn Omer, gledajući ukrašene i nađinđurene nosilice s hadžijama, govorio je: „Karavana velika, a malo hadžija!“ Ugledavši jednog hadžiju, skromno obučenog, ispod kojeg se nalazio mali i istrošeni pokrivač, rekao je: „Ovo su dobre hadžije!“

7. Hadžija i u svome vanjskom izgledu treba pokazivati skromnost i kloniti se raskošnog kićenja, ukrašavanja i svega onoga što ukazuje na raskošnost i rasipništvo, jer tako bi mogao biti upisan među ohole i rasipnike i mogao bi biti udaljen iz skupine skromnih i odabranih Allahovih robova. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije insistirao na urednosti i naređivao je oblačenje skromne odjeće,[9] a zabranjivao uživanje i raskošnost u hadisu koji prenosi Fedale ibn Ubejd[10] i u ovom hadisu:

“Pravi je hadžija prašnjav i razbarušen.“[11]

U jednom hadisi-kudsiju Uzvišeni Allah veli:

„Pogledajte posjetioce Moje kuće! Došli su mi razbarušeni i prašnjavi iz mjesta dalekih.“[12]

Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže:

“Zatim, neka sa sebe prljavštinu uklone...”[13] 

Riječ prljavština (tefes) znači prašinu i razbarušenost kose. Hadžija će odstraniti tu prljavštinu brijanjem glave i skraćivanjem brkova i nokata.

Omer ibn el-Hattab pisao je zapovjednicima vojske: „Obla­čite grubu i iznošenu odjeću i sve što koristite neka bude gru­bo!“ Rečeno je da su jemenske hadžije najljepše, jer su skromne, jednostavne i na putu dobrih prethodnika. Hadžija posebno treba izbjegavati crvenu odjeću i bilo šta što ga izdvaja između ostalih muslimana. Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.vs., bio na jednom putovanju, pa su ashabi našli mjesto na kojem su od­sjeli. Deve su se razišle i Poslanik, s.a.v.s., vidio je crvene kese na njihovim grbama. Tada je rekao: „Vidim da je crvenilo preovladalo među vama.“ Ashabi su ustali, prišli devama i poskidali to s njih, pa su neke deve čak i odlutale.[14]

8. Hadžija treba biti blag i obazriv sa životinjom i ne opte­rećivati je iznad njezinih mogućnosti, a nosilica je iznad granica njezinih mogućnosti. Također, spavanje na leđima životinje predstavlja teškoću za nju. Pobožni ljudi nisu spavali na životi­njama, izuzev u slučaju kada ih san prevari dok jašu na njoj, niti su duže stajali na njima. Allahov Poslanik, s.a.v s., veli:

„Ne koristite leđa svojih životinja kao postolja!“[15]

Lijepo je da sjaše sa životinje ujutro i predvečer i da je tako udmori. To je bio običaj Allahovog Poslanika, s.a.v.s.,[16] i naših dobrih prethodnika, a neki su od njih unajmljivali životinje pod uvjetom da ne silaze s njih i za to bi posebno plaćali, da bi, potom, silazili i na taj način pokazali dobročinstvo prema živo­Iinjama, što je ulazilo u zbir njihovih dobrih djela koja će biti izložena na vagu na Sudnjem danu, a ne na vagu onih koji su unajmljivali životinje. Svako ko optereti životinju iznad njezinih mogućnosti, bit će za to pitan na Sudnjemu danu. Ebu Derda je na samrti rekao svojoj devi: „O devo! Nemoj me teretiti pred svojim Gospodarom, jer zaista te nisam opterećivao iznad tvojih mogućnosti!“ U svakom slučaju, za svako živo biće čovjek može zaraditi nagradu. Zato neka svaki čovjek pripazi na prava živo­tinje i prava onoga koji unajmljuje životinju i neka vodi računa o vremenu za odmaranje životinje, pa da tako obraduje i unaj­mljivača. Neki je čovjek rekao Ibn Mubareku da mu prenese je­dnu knjigu, a on je odgovorio: „Pa da opteretim devu! Ja sam je, zaista, samo unajmio“ Pogledaj kako je bio oprezan i obazriv da ne optereti devu jednom knjigom čija je težina beznačajna. To je način kako da čovjek u sebi razvija bogobojaznost, jer ako se vrata naizgled bezazlenih stvari malo otvore, onda se postepeno sve više otvaraju.

9. Neka zakolje kurban i na taj se način približi Uzvišenom Allahu, makar mu to ne bila obaveza. Neka nastoji da to bude dobar i debeo kurban. Ako je dobrovoljni kurban, neka i on jede njegovo meso, a neka ne jede ako je obavezni kurban.

Uzvišeni Allah veli: „Pa ko poštiva (ju'azzim) Allahove propise (še‘â'irallâh) - znak je čestita srca.“[17]

Neki smatraju da se ovaj ajet odnosi na kurbane, pa kažu da to znači: ko nastoji da njegov kurban bude lijep i debeo.

Kurban je najbolje povesti s mjesta mikata, ako ga to ne bi iscrpilo i zamorilo. Prilikom kupovine neće se prepirati o njegovoj cijeni. Kada je u pitanju cijena, naši su prethodnici mnogo tražili za tri stvari i prezirali su cjenkanje: kurban u Meki, kurban na drugom mjestu i slugu. Najbolji je kurban onaj najskuplji i kod stočara najvredniji. Prenosi se od Ibn Omera da je Omer, r.a., ponudio horosansku devu za kurban i za nju mu je nuđeno tri stotine dinara. Upitao je Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je proda i da za tu vrijednost kupi kravu za kurban. Allahov Poslanik, s.a.v.s., zabranio mu je to i rekao da baš nju ponudi za kurban.“[18] A to je zbog toga što je malo i vrijedno bolje od krupnog i hrđavog. Tri stotine dinara vrijednost je trideset krava, i tu bi bilo mnogo mesa. Međutim, cilj kurbana nije meso već čišćenje duše i otklanjanje svojstva škrtosti te uljepšavanje duše veličanjem Uzvišenog Allaha. jer, do Allaha nede doprijeti meso kurbansko niti krv kurbanska, ali će Mu stići vaša bogobojaznost. A to će se postići ako se vodi računa o tome da kurban bude i skup i dobar, bez obzira na količinu.

Upitali su Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: „Šta je dobro hadža?“, pa je odgovorio: “Glasno učiti telbiju i zaklati kurban” (devu ili kravu).[19] Aiša, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

„Uzvišenom Allahu nema dražeg  djela koje čovjek može uraditi na dan Kurbanskog bajrama od puštanja krvi kurbanu. Na Sudnjem danu kurban će mu pristupiti sa svojim rogovima i nogama (papcima), a to će djelo stići Uzvišenom Allahu prije nego što krv padne na zemlju. Zato, kurbanom uljepšajte sebe.“[20]

Allahov Poslanik, s.a.v.s., također veli:

„Vi u svakoj dlaci svoga kurbana imate nagradu i u svakoj kapi njegove krvi imate nagradu. Zaista će kurban biti stavljen na vagu, pa radujte se!”[21]

Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže:

“Ojačajte svoje kurbane, jer kurbani će biti vaše jahalice na Sudnjem danu.”

10. Hadžija treba biti zadovoljan onim što udijeli i potroši i kurbanom koji kupi, kao što treba biti zadovoljan i gubitkom u imetku ili povredom tijela, ako ga to zadesi, jer zadovoljstvo je jedan od znakova da je njegov hadž primljen kod Uzvišenog Allaha. Nevolja na putu za hadž ima vrijednost dijeljenja na Allahovom putu: jedan dirhem vrijedi sedam stotina dirhema; to je isto što i nevolje i teškoće u džihadu. Prema tome, za svaku neugodnost koju hadžija otrpi i za svaki gubitak koji ga zadesi hadžija ima nagradu i kod Uzvišenog Allaha sve će to naći. Također, kaže se da je jedan od znakova primljenog hadža i to da hadžija napusti grijehe koje je ranije radio, da umjesto besposličara za prijatelje uzme iskrene Allahove robove i da umjesto skupova zabave i igre posjećuje skupove zikra i onoga što će ga uvijek držati budnim i svjesnim.

Unutarnja djela, iskrenost nijeta, uzimanje pouke na časnim mjestima, način razmišljanja o njima, razmišljanje o njihovim tajnama i značenjima - od početka hadža pa do njegovog završetka

Znaj da prva stvar o kojoj hadžija treba voditi računa jeste znanje o tome šta on znači u vjeri, potom dolazi snažna želja da se on obavi, zatim odlučnost, pa napuštanje svega onoga što čovjeka zadržava od hadža, pa kupovina ihrama, kupovina i priprema onoga što je potrebno za putovanje, unajmljivanje jahalice (pri­jevoznog sredstva), izlazak na putovanje, putovanje kroz pustinju, oblačenje ihrama na mikatu uz učenje telbije, ulazak u Meku i obavljanje hadžskih radnji onako kako smo već objasnili. U svakoj od ovih radnji pouka je za onoga koji želi pouku uzeti, upozorenje za onoga koji iskreno Allahu, dž.š., teži i išaret pametnome. Zato, vratimo se ključevima ovih radnji, pa kada se otvore njihova vrata i kada se pojme njihovi uzroci, svakome hadžiji pokazat će se nji­hove tajne u onoj mjeri u kojoj je iščišćeno njihovo srce i njihova unutrašnjost i u skladu s njihovim znanjem i razumijevanjem.

Znanje o hadžu

Znaj da je moguće stići Allahu, dž.š., samo ako se oslobodiš od vlastitih prohtjeva i napustiš uživanje, izuzev kada je to neo­phodno. Zato je potrebno u potpunosti se prepustiti Uzvišenom Allahu, u svim pokretima i mirovanjima. Zbog toga su monasi kod prijašnjih naroda izbjegavali ostala stvorenja i sklanjali se u brda. Oni su više željeli živjeti u osami, a u cilju da budu što bliži Uzvišenom Allahu. Radi Njega su napustili sva kratkotrajna uži­vanja i obavezali se teškim obavezama, a sve u cilju da bi zaradili ahiret. Uzvišeni Allah takve hvali u Svojoj knjizi kada kaže:

“Zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole.”[22]

Kada je toga nestalo, kada su se ljudi prepustili uživanjima i vlastitim prohtjevima, kada su napustili osamljivanje radi ibadeta Allahu, dž.š., i kada su u tome dobro oslabili, onda je Uzvišeni Allah poslao Svoga vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s., da ukaže na put ahireta i obnovi praksu ranijih poslanika. Upitali su Allahovog Po­sianika, s.a.v s., kako islam gleda na monaštvo i monaški život, pa je odgovorio:

“Uzvišeni Allah zamijenio nam je to džihadom i uče­njem tekbira na svakoj uzvišici”[23] - tj. hadžom.

Upitali su Allahovog Poslanika, s.a.v.s., o onima koji žive isposničkim životom, pa je odgovorio: “To su postači.”[24]

Tako je Uzvišeni Allah počastio ovaj ummet time što im je hadž učinio isposništvom; a Drevni hram počastio je time što ga je pripisao Sebi i učinio ga stjecištem za Svoje robove; a prostor oko njega učinio haremom (zaštićenim) za Svoju kuću; Arefat je uči­nio kao da je ispusna cijev s površine Njegovog Havda i potvrdio je svetost tog prostora zabranjujući lov na njemu i sječu njegovog drveća, kao da je Arefat mjesto prisustva vladara u koje dolaze posjetioci iz dalekih krajeva i sa svih strana, iznureni i prašnjavi, skrušeni i ponizni pred Gospodarom Kuće, pred Njegovom veli­činom i Njegovom uzvišenošću, priznajući Mu da je iznad svega, da Ga ne može obuhvatiti jedna kuća niti jedna nastamba. Takvo priznanje razvija osjećaj robovanja i povinovanja samo Njemu.

Zbog toga je Uzvišeni Allah zadužio hadžije određenim radnjama koje su za njih neobične i neobjašnjive, kao naprimjer bacanje kamenčića i hodanje između Safe i Merve. Izvršavajući ovakve i slične radnje hadžija iskazuje potpunu predanost i robovanje. U obavezi izdvajanja zekata nalazimo samilost, i to se može objasniti i opravdati; post predstavlja suzbijanje strasti, koja je sredstvo Allahovog neprijatelja, te odvaja čovjeka od svih drugih zaokupljenosti i okreće ga ibadetu Uzvišenom Alla­hu; pregibanje (ruku) i spuštanje lica na tle (sedžda) u namazu predstavlja poniznost pred Allahom, dž.š., i to radnjama koje i svojim načinom obavljanja predstavljaju poniznost, a nisu ni neobične za čovjeka, koji po svojoj prirodi teži veličanju Allaha, dž.š. Međutim, ponavljanje hodanja između Safe i Merve, baca­nje kamenčića i druge slične radnje, to je neobično za čovjeka i racionalno neobjašnjivo. Zato, onaj koji izvršava ove radnje, izvršava ih samo zbog toga što su obaveza i što je on dužan da se povinuje toj naredbi. U ovakvim situacijama razum nemaa nikakva udjela, niti ljudska duša i priroda imaju utjecaja, jer sve to razum pojmi i objasni, ljudska priroda tome teži i ta težnja pomaže čovjeku i potiče ga na izvršenje tog djela, što znatno umanjuje osjećaj robovanja i pokornosti. Zato je Allahov Posla­nik, s.a.v.s., posebno za hadž, rekao:

“Odazivam Ti se, istinski, Allahu moj, izvršavanjem obaveze hadža, izražavajući time pokornost i robova­nje.”[25]

Nešto slično Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije rekao za namaz niti za neki drugi ibadet.

Ako Allahova mudrost zahtijeva da spasenje ljudi zavisi od toga da njihova djela budu u suprotnosti s njihovim prohtjevima i u granicama Šerijata, pa da izvršavaju ta djela iz pokornosti i iska­zivanja robovanja i potčinjenosti - onda je izvršavanje onih djela koja su racionalno neobjašnjiva i čije je značenje nedokučivo još bolji efikasniji način iskazivanja robovanja, čišćenja duše i njezi­nog uvježbavanja i privikavanja na osjećaj robovanja i potčinje­nosti. Ako spoznaš ovu istinu, shvatit ćeš da je razlog neobičnosti ovih radnji za dušu oduševljenje tajnama ibadeta.

Ovo je, s Allahovom pomoći, dovoljno da shvatiš obavezu hadža.

Čežnja

Snažna želja za obavljanje hadža dolazi nakon spoznaje i uvjerenja da je Kaba Allahova, dž.š., kuća i da je postavljena onako kako se postavljaju rezidencije kraljeva. Onaj koji dolazi u Meku dolazi Uzvišenom Allahu i Njegov je posjetilac, a onaj ko odluči posjetiti Kabu u životu na ovome svijetu zaslužuje da njegova posjeta ne bude uzaludna, i za to će biti darovan na budućem svijetu, koji ga neminovno čeka, a taj će dar biti gledanje u Lice Plemenitog Allaha. Jer, na ovom svijetu ljudsko oko, zbog svojih nedostataka, nije spremno prihvatiti svjetlo gledanja u Lice Uzvišenog Allaha i nije u stanju izdržati ga niti se njime okititi. Ali, tek nakon što ljudsko oko bude opskrbljeno vječno­šću na budućem svijetu i bude oslobođeno od uzroka promjene i nestajanja, tek tada biva spremno za gledanje. Međutim, posje­ćivanjem Kabe i gledanjem u nju ljudsko oko zaslužuje susret s Gospodarom Kabe, jer to je Njegovo obećanje. Prema tome, če­žnja za susretom sa Uzvišenim Allahom zasigurno vuče čovjeka onome što vodi tom susretu. Usto, onaj koji voli svim silama žudi za voljenim i njemu se predaje, a Kaba pripada Uzvišenom Alla­hu, što bi trebalo biti dovoljan razlog za čežnju i želju za njom, a da ne govorimo o nastojanju da se zadobije ona nagrada koju je Uzvišeni Allah za to obećao.

Odlučnost

Samo uz odlučnost hadžija može krenuti na put prema Kući Uzvišenog Allaha, može napustiti svoju porodicu i svoju domovinu, može ukrotiti svoje želje i prohtjeve i napustiti uži­vanja. Zato neka hadžija visoko poštuje Kabu i Gospodara Kabe i neka dobro zna da se odlučio na uzvišeno i golemo djelo. Neka ta njegova odluka bude isključivo u ime Uzvišenog Allaha i neka iz svoga srca otkloni primjese rijaluka i želje za ugledom. Neka bude siguran da od njegovog djela neće biti ništa primljeno ako nije iskreno i isključivo u ime Allaha, dž.š., i da je najveći grijeh odlu­čiti se na posejtu Allahovoj kući i Njegovom haremu, a da iza toga bude neka druga namjera, a ne Uzvišeni Allah. Zato, neka sam sa sobom dobro pročisti namjeru i odlučnost, neka odbaci sve ono što bi moglo značiti rijaluk i želju za ugledom i neka dobro pripazi da ne zamijeni ono što je bolje za ono što je gore.

Otklanjanje prepreka

Otklanjanje prepreka znači vraćanje tuđeg haka i iskreno pokajanje Uzvišenom Allahu zbog učinjenih grijeha, jer je svaka učinjena nepravda prepreka, a svaka je prepreka kao prispjeli dug koji ti je za vratom i stalno te podsjeća. Šta misliš gdje si se zapu­tio? Hoćeš li posjetiti kuću Gospodara svega, a u vlastitoj kući ne vodiš računa o Njegovim naredbama? Zar se ne stidiš posjetiti Njegovu kuću kao rob griješnik, pa da te vrati i odbije. Ako zaista želiš da tvoja posjeta kod Njega bude primljena, onda izvršavaj Njegove zapovijedi, izvrši svoje obaveze prema drugima, pokaj se zbog učinjenih grijeha, prekini s onim što odvlači pažnju tvoga srca u drugom pravcu, tako da i tvoje srce bude iskreno usmjereno prema Allahu, dž.š., i Njegovoj kući kao što je i tvoje tijelo. Ako to ne uradiš, onda od tvoga putovanja nećeš imati ništa osim teškoće i umora i, konačno, bit ćeš odbijen i istjeran. Prekini svoju vezu s domovinom onako kako ju je prekinuo onaj koji ne misli da će se njoj vratiti. Svojoj djeci i porodici ostavi pismenu oporuku, jer su putnik i njegov imetak u opasnosti, osim onoga koga Uzviše­ni Allah sačuva. Prilikom otklanjanja prepreka za putovanje na hadž, prisjeti se i otklanjanja prepreka prije putovanja na ahiret, jer to je putovanje uvijek pred tobom i tako blizu, a putovanje na hadž samo je sredstvo da se olakša putovanje na ahiret, posljednje i konačno odredište. Zato, ne smije se zanemariti ovo putovanje prilikom priprema za putovanje na hadž.

Priprema popudbine

Prije svega, ono što je hadžiji potrebno za putovanje neka to traži na dozvoljenim mjestima. Kada u sebi primijeti osjećaj da se želi podmiriti tako da mu ništa ne zafali u toku cijelog putovanja, sve do mjesta odredišta, neka se prisjeti činjenice da je putovanje na ahiret mnogo duže od ovog putovanja, a njegova je popudbina takvaluk, dok je sve ostalo što on misli da mu je popudbina pro­lazno, i prilikom smrti napustit će ga, izdati i zasigurno neće otići s njim, kao naprimjer svježa hrana koja će se pokvariti već na prvoj stanici putovanja, a on će ostati u nedoumici ne znajući šta da uradi kada mu ta hrana zatreba. Zato neka dobro pazi i nastoji da njegova djela, koja su njegova popudbina za putovanje na ahiret, budu uz njega nakon njegove smrti i da ih ne pokvari primjesama rijaluka i drugih nedostataka.

Unajmljivanje jahalice (prijevoznog sredstva)

Kada hadžija dovede jahalicu, neka iz sveg srca zahvali Uzvišenom Allahu što mu je omogućio da ima sredstvo za putovanje koje će mu pomoći da lakše podnese teškoće putovanja. Neka se tom prilikom prisjeti dženazetskog tabuta na kojem ga ponijeti na njegovom putu za ahiret, jer, u jednom smislu, putovanje na hadž odgovora putovanju na ahiret. Zato, neka dobro vidi da li će to prijevozno sredstvo odgovarati za njegov put, da li će biti odgovarajuća popudbina? Kako je samo to slično jedno drugome! Jer, ko zna, možda je smrt blizu i možda ga ponesu na tabutu prije nego što sjede u prijevozno sredstvo? Nošenje na tabutu sigurno je i to nikoga neće zaobići, dok priprema za lakše putovanje može biti prekinuta i obustavljena. Pa, kako da se toliko priprema za putovanje koje može biti odloženo i dobro pazi da ne zaboravi nešto od popudbine, a zanemari pripreme za putovanje koje je sigurno.

Kupovina ihrama

Prilikom kupovine ihrama neka se hadžija prisjeti ćefina u koje će biti umotan. Jer, ihrame će obući kada se približi Allahovoj kući, a možda i ne dođe dotle, dok je susret s Uzvišenim Allahom, a on zamotan u ćefine, neupitan. Tako, kao što se neće moći približiti Allahovoj kući osim u posebnoj i drugačijoj odjeći od uobičajene, tako, nakon smrti, neće sresti Uzvišenog Allah osim u posebnoj i drugačijoj odjeći od ovodunjalučke. Inače, ihrami su slični ćefinima, jer ni oni nisu šiveni.

Početak putovanja

Prilikom polaska na put hadžija treba biti svjestan da napušta svoju porodicu i svoju domovinu i da kreće na put ka Uzvišenom Allahu, putovanje kojem ne odgovara nijedno ovodunjalučko putovanje. Zato u svome srcu treba znati šta tačno želi, kamo putuje i koga posjećuje. Treba biti svjestan da je krenuo ka Gospodaru svega, kao jedinka u skupini onih koji su Mu krenuli u posjetu, koji su pozvani i koji su odgovorili na poziv, u kojih je izazvana snažna želja, pa su poželjeli, koji su pozvani da se dignu, pa su se podigli, koji su napustili sve ono što ih odvraća od posjete, koji su napustili ostala stvorenja, koji su krenuli prema Kabi, koju je Uzvišeni Allah uzvisio, odlikovao i posebno joj mjesto odredio, zadovoljavajući se susretom s njom umjesto susreta s njezinim Gospodarom, dok im ne bude ispunjena najveća želja, dok ne budu usrećeni gledanjem u svoga Gospodara. Neka u svome srcu razvija osjećaj nade u dolazak do konačnog odredišta i u primanje njegovog hadža, a ne da se uzda u svoja djela: putovanje i napuštanje porodice i imetka, već neka gaji sigurnost u Allahovu dobrotu i nadu u Njegovo obećanje da će ispuniti očekivanja onih koji posjete Njegovu kuću. Neka u sebi gaji osjećaj nade, ako ne stigne do Bejtullaha i u putu ga zadesi smrt, da će sresti Uzvišenog Allaha kao Njegov posjetilac, jer je Allah, dž.š., rekao:

„A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna.“[26]

Putovanje kroz pustinju do mjesta oblačenja ihrama i prizori brdskih staza i planinskih prevoja

Prilikom ovog putovanja neka se hadžija prisjeti onih trenutaka koji dolaze nakon napuštanja ovoga svijeta pa do stajanja na Sudnjem danu i onih strahota i zahtjeva koje će tada biti; kada razmišlja o drumskim razbojnicima, neka se prisjeti strahota propitivanja od Munkira i Nekira; kada razmišlja o pustinjskim zvijerima, neka se prisjeti pauka, crva, zmija i drugih životinja u kaburu; kada razmišlja o tome kako je napustio svoju porodicu i rodbinu, neka se prisjeti kako će ostati sam u kaburu. Zato, neka razmišljanje o ovim strahotama u njegovim riječima i djelima razvija strah od kabura.

Oblačenje ihrama na mikatu i učenje telbije

Neka hadžija bude svjestan da je to njegov odgovor na poziv Uzvišenog Allaha. Zato, neka se nada i želi da njegov odgovor bude primljen i neka se plaši da mu ne bude rečeno: „Tvoj se odziv ne prihvata!“ I tako, neka stalno bude u nedoumici između nade i straha, neka se nimalo ne uzda u svoju snagu i hrabrost, nego neka se pouzda u Allahovu dobrotu i plemenitost. Vrijeme učenja telbije samo je početak straha. Sufjan ibn Ujejne pripovijeda: „Na hadž je krenuo Alija ibn el-Husejn, r.a. Kada je obukao ihrame i uzjahao jahalicu, njegovo je lice požutjelo, a tijelo zadrhtalo, kao da ga je grom udario. Nije bio u stanju učiti telbiju. Kada je upitan zašto ne uči telbiju, odgovorio je: ‚Plašim se odgovora: Tvoj se odziv ne prihvata!‘ Kada je proučio telbiju, izgubio je svijest i pao s jahalice. Takvo stanje pratilo ga je sve dok nije završio s hadžskim obredima.“

Ahmed ibn Ebu el-Havari pripovijeda: „Bio sam s Ebu Sulejmanom ed-Daranijem, r.a., kada je obukao ihrame. Prešli smo jednu milju, a on još uvijek nije učio telbiju. Izgubio je svijest, a kada se probudio, rekao je: ‚O Ahmede! Uzvišeni Allah objavio je Musau, a.s.: ‚Naredi zlikovcima Benu Israila da Me se manje sjećaju, jer kada Me se takvi sjete, Ja na njih donesem prokletstvo.‘ Teško tebi Ahmede! Čuo sam da onaj koji obavi hadž, ali ne isključivo u ime Allaha, dž.š., (s haram-sredstvima) pa kada počne učiti telbiju, Uzvišeni mu Allah odgovori: ‚Tvoj se odziv ne prihvata sve dok ne vratiš ono što je u tvojim rukama!‘ Ne možemo biti sigurni da i nama ne bude tako rečeno.‘“ Kada hadžija na mikatu glasno uči telbiju, neka se prisjeti odgovora na poziv Uzvišenog Allaha:

„I oglasi ljudima hadž!”[27]

Neka se prisjeti poziva koji će biti upućen svim stvorenjima kada se u rog puhne i kada sve, na jednom mjestu i u stisci, okupljeno bude odazivajući se Allahovom pozivu i podijeljeni u skupine onih koji su Allahu bliski i onih koji su Mu mrski, u skupine onih koji su prihvaćeni i onih koji su odbačeni i onih koji će biti između straha i nade, baš kao što je hadžija na mikatu u nedoumici i neznanju da li će uspjeti obaviti hadž i da li će mu on biti primljen ili pak neće.

Ulazak u Meku

Prilikom ulaska u Meku neka hadžija bude svjestan da je siguran stigao do Harema i neka se nada da ga taj ulazak sačuva od Allahove kazne. Neka se boji da ne bude od onih koji su zaslužili blizinu Harema, pa su iznevjerili tu počast i time zaslužili Allahovu srdžbu. Neka u svim prilikama njegova nada preovladava, jer Allahova plemenitost obuhvata sve, Gospodar je milostiv, čast je i svetost Kabe uzvišena, pazi se na pravo posjetioca, a i zaštita onoga koji u Allaha utočište traži sigurna je.

Pogled na Kabu

Kada ugleda Kabu, hadžija treba i u svome srcu osjetiti njezinu veličinu i uzvišenost, kao da gleda njezina Gospodara, jer On je toliko mnogo uzvisuje i veliča. Neka se nada da ga Uzvišeni Allah obdari gledanjem u Njegovo plemenito i uzvišeno lice kao što ga je obdario gledanjem u Njegovu kuću. Neka zahvaljuje Allahu, dž.š., što mu je omogućio da dostigne ovu deredžu i što ga je uvrstio u skupinu onih koji su k Njemu došli. Tom prilikom neka se prisjeti i stajanja ljudi na Sudnjem danu naspram Dženneta u nadi da će biti od onih koji će u njega ući, i neka se prisjeti da će tada biti podijeljeni u skupine onih kojima će ulazak biti odobren i skupine onih kojima će ulazak biti za­branjen; tako će i hadžije biti podijeljene glede njihovog hadža: jednima će hadž biti primljen, a drugima odbijen. Hadžija ne treba smetnuti s uma ahiret kada god nešto ugleda, jer sve ono što hadžija dožiljava na hadžu dokaz je istih stanja i na ahiretu.

Tavaf oko Kabe

Hadžija treba znati da je tavaf oko Kabe namaz, i zato u njemu treba osjećati uzvišenost, strah, nadu i ljubav, onako kako smo to objasnili govoreći o namazu. Neka bude svjestan da, či­neći tavaf, radi isto ono što rade Allahu, dž.š., bliski meleci obi­lazeći oko Arša. Neka nipošto ne misli da je suština tavafa fizičko obilaženje oko Kabe, nego obilaženje srca prisjećanjem (zikr) na Gospodara Kabe. Taj zikr neka počne samo iz srca i neka se tu i završi, kao što i tavaf počinje s Kabom i s njome se završava. Hadžija treba znati da je tavaf oko Kabe ustvari tavaf srca koje snažno osjeća ovisnost o Gospodaru, a Kaba je samo forma tog osjećaja u svijetu očitovanja Allahove moći, ovisnost koja se ne vidi i koja je, ustvari, svijet Allahove vladavine (‘âlemul-melekūt). Isto tako, tijelo je vidljivi oblik u pojavnom svijetu (‘âlemuš-šehâde) za srce koje ne gleda očima i nalazi se u nevidljivom svijetu (‘alemul-gajb) a svijet očitovanja Allahove moći (‘âlemul-mulk) i pojavni svijet predstavljaju sredstvo za putovanje u nevidljivi svijet i svijet Allahove vladavine za one kojima Uzvišeni Allah otvori vrata. O ovoj je usporedbi riječ kada se kaže da je Hram ispunjen poklonicima (Bejt ma'mur) na nebesima prekriven po­krivačem Kabe i meleki oko njega tavaf čine kao što ljudi tavafe oko Kabe. Zato što većina ljudi nije u stanju činiti takav tavaf, naređeno im je da oponašaju meleke u granicama svojih mogu­ćnosti, i obećano im je:

“Ko se poistovjeti s jednim narodom njemu i pripada.”[28]

A za one koji su u stanju činiti takav tavaf rečeno je da Kaba njih posjećuje i da ona oko njih tavaf čini, što su posvjedočili neki koji srcem svjedoče (mukašifun) za neke iskrene Allahove robove (evlija').

Dodirivanje crnog kamena

Prilikom dodirivanja Crnog kamena neka hadžija bude uvjeren da Uzvišenom Allahu daje prisegu na pokornost i neka na tom putu odlučno ustraje i neka ostane vjeran svom obećanju jer onaj koji iznevjeri prisegu zaslužio je Allahovu srdžbu. Ibn Abbas prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v s., da je rekao:

„Crni kamen Desnica je Uzvišenog Allaha na Zemlji kojom se On rukuje sa Svojim stvorenjima kao što se čovjek rukuje sa svojim bratom.“[29]

Prihvatanje prekrivača Kabe i stajanje pred njezinim vratima

Tom prilikom neka hadžija iskreno traži Allahovu blizinu iskazujući ljubav i čežnju za Kabom i njezinim Gospodarom, tražeći Allahov blagoslov i nadajući se Njegovoj zaštiti od vatre, zaštiti svakog dijela njegovog tijela, a ne zaštiti Kabe. Kada se prihvati za prekrivač Kabe, neka mu u tome bude namjera da ne posustaje u traženju Allahovog oprosta i sigurnosti, baš kao što se griješnik uhvati za odjeću onoga prema kome je pogriješio moleći ga za oprost i dajući mu do znanja da mu samo on može oprostiti i da mu je jedina nada njegova plemenitost i spremnost da oprosti, te da ga neće napustiti sve dok mu ne oprosti i ne obeća sigurnost u budućnosti.

Sa'j između Safe i Merve

Hodanje između Safe i Merve ustvari je hodanje prostorom Uzvišenog Allaha, odlazeći i dolazeći, i pritom pokazujući iskrenost i odanost u službi Njemu i nadajući se Njegovoj milosti, baš kao što čovjek uđe u kraljevske odaje i iziđe ne znajući da li mu vladar ispuniti zahtjev ili će ga odbiti, pa hoda dvorištem uvijek se nadajući da će se vladar smilovati. Hodajući između Safe i Merve, hadžija se treba prisjetiti hodanja između dva tasa Mizana na Sudnjem danu; neka mu Safa bude tas s dobrim djelima, a Merva tas s lošim djelima, pa neka ima osjećaj da hoda između ova dva tasa, iščekujući koji će tas prevagnuti i šta će poslije toga uslijediti: kazna ili oprost.

Boravak na Arefatu

Boravak na Arefatu, gužva, žamor, različiti jezici, ljudi koji slijede svoje vođe, prateći ih u obavljanju obreda i učenju dova, sve to hadžiju treba podsjetiti na stajanje na Sudnjem danu, kada će se iskupiti svi narodi, svaki sa svojim vjerovjesnikom, slijedeći ga i želeći njegov šefa‘at, u neizvjesnosti da li će biti prihvaćeni ili odbijeni. Kada se prisjeti toga, neka mu srce bude ispunjeno strahopoštovanjem i dovom usmjereno ka Uzviš'enom Allahu, ne bi li bio proživljen u skupini uspješnih, onih koje je obuhvatila Allahova milost. Svoja nadanja hadžija treba potkrijepiti uvjerenjem da će Uzvišeni Allah primiti dove, jer Arefat je časno mjesto i Allahova milost dopire do svakog stvorenja posredstvom voljenih srdaca časnih Allahovih robova na Zemlji. Na Arefatu se uvijek nalaze časni, iskreni, dobri i odabrani Allahovi robovi, pa kada se ujedine njihove želje, kada se njihova srca sa strahopoštovanjem okrenu Allahu, dž.š., kada se njihove ruke i njihovi vratovi uprave ka Gospodaru, kada se njihovi pogledi usmjere ka nebu i kada svi, kao jedna duša, s uvjerenjem traže Allahovu milost - nipošto nemoj misliti da će Uzvišeni Allah iznevjeriti njihove nade, zanemariti njihova nastojanja i uskratiti im Svoju milost. Zato je rečeno da je najveći grijeh čovjekov da dođe na Arefat i pomisli da mu Uzvišeni Allah neće oprostiti, kao da je odlučnost i uvjerenje uz prisustvo iskrenih, časnih i odabranih Allahovih robova s različitih krajeva svijeta, suština hadža i krajnji cilj. Zato je ujedinjenje želja i nastojanja i međusobna saradnja srca u isto vrijeme i na jednom mjestu najbolji način da se privuče Allahova milost.

Bacanje kamenčića

Bacanjem kamenčića hadžija, treba iskazati povinovanje Allahovoj naredbi i pokazati robovanje i potčinjenost Allahu, dž.š., i punu spremnost i pripravnost (na izvršenje ove obaveze), bez uplitanja razuma i duše. Potom, neka bude svjestan da to radi poistovjećujući se s Ibrahimom, a.s., kada mu je na tom istom mjestu došao Iblis - Allah ga prokleo - nastojeći ga dovesti u nedoumicu glede njegovog hadža i navesti ga na grijeh, pa mu je Uzvišeni Allah naredio da ga kamenuje, da bi ga otjerao i prekinuo njegove želje i nadanja. Pa, ako hadžija pomisli: „Iblis je došao Ibrahimu, a.s., on ga je vidio pa ga je zbog toga i gađao kamenjem, ali meni šejtan neće doći i neće se ispred mene spriječiti“ - neka pouzdano zna da je takvo razmišljanje upravo šejtansko razmišljanje koje je on usadio u njegovo srce da bi oslabio njegovu odlučnost da baci kamenčiće i pomisli kako je to radnja od koje nema nikakve koristi, te da je to obična igra kojoj ne treba pridavati neki značaj. Ovakva razmišljanja hadžija odmah treba odbaciti od sebe tako što de odlučno krenuti u bacanje kamenčića uprkos nastojanjima šejtanovim da ga odvrati, Neka hadžija zna da on u stvarnosti baca kamenčiće na džemreta, ali da u suštini on gada šejtana i lomi njegova leđa. Jer čovjek može pokoriti šejtana samo ako se povinuje Allahovoj naredbi veličajući Ga i izvršavajući je samo zbog toga što je to Njegova naredba, ne dajući pritom upliva razumu i duši.

Klanje kurbana

Hadžija treba znati da se klanjem kurbana približava Allahu, dž.š., izvršavajući Njegov propis. Zato, neka u potpunosti izvrši ovaj propis i neka u sebi gaji osjećaj nade da će Uzvišeni Allah, svakim dijelom njegovog kurbana, osloboditi od vatre dio njegovog tijela.[30] Tako je obećano. Sve što je kurban veći i što ima više mesa, tvoje je iskupljenje od vatre obuhvatnije.

Posjeta Medini

Kada hadžija ugleda zidine Medine, neka se prisjeti da je to grad koji je Uzvišeni Allah odabrao da bude grad Njegovog Vjerovjesnika, s.a.v.s., da bude mjesto njegovog doseljenja, mjesto gdje će on uvesti Allahove zakone i svoj sunnet, mjesto gdje će ratovati protiv neprijatelja i mjesto gdje će uzdići Allahovu vjeru sve dok ga Uzvišeni Allah ne uzme Sebi. Poslije toga Uzvišeni je Allah učinio da Medina bude mjesto Poslanikovog turbeta i mjesto turbeta njegova dva pomoćnika, r.a., koji su ga naslijedili. Neka hadžija zamišlja mjesta Poslanikovih stopa kudaje on hodio i neka bude svjestan da nema nijednog mjesta, a da nije mjesto gdje je kročila njegova časna noga. Zato, neka tim mjestima mirno i dostojanstveno korača prisjećajući se Poslanikovog koračanja sokacima Medine, zamišljajući njegovo dostojanstvo i smirenost u hodu. Također, neka razmišlja o tome kako je Uzvišeni Allah ispunio njegovo srce spoznajom i zikrullahom, tako da je uporedio zikrullah (sjećanje na Allaha) sa sjećanjern na Poslanika te da je osudio na propast svako djelo onoga koji povrijedi njegovu svetost, pa makar to bilo i dizanjem glasa iznad njegovog glasa. Potom, neka se prisjeti Allahove blagodati koju je On darovao onima koji su bili uz Poslanika, s.a.v.s., koji gledali u njega i slušali njegove riječi, pa neka mnogo žali zbog toga što on nije bio s njim i njegovim ashabima, r.a. Zatim, neka se prisjeti da Poslanika, s.a.v.s., nije vidio na ovom svijetu, a njegovo je viđenje na ahiretu pod znakom pitanja; možda ga i vidi, ali samo sa žalom, kada vidi da su se između njega i Poslanika ispriječila njegova loša djela. Jer, Allahov je Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

“Uzvišeni Allah predočit će mi ljude koji će me dozivati: „Muhammede! Muhammede! Ja ću reći: „Gospodaru! Ovo su moji prijatelji!“, a On će odgovoriti: „Ti ne znaš kakve su sve novotarije poslije tebe uveli.“ Tada ću ja kazati: „Gluho i daleko bilo!”[31]

Zato, ako hadžija zanemari svetost Allahovog zakona, pa makar i na trenutak, neka ne bude siguran da se to neće ispriječiti između njega i Poslanika, s.a.v.s. Otuda hadžija treba gajiti veliku nadu i moliti Uzvišenog Allaha da ne postavi prepreku između njega i Poslanika, s.a.v.s., nakon što mu je podario iman i njega izabrao iz njegove domovine radi posjete Poslaniku, ne želeći time ni trgovinu niti drugu ovosvjetsku korist, već iskreno iz ljubavi i čežnje da vidi njegove tragove i zid njegovog kabura, ako ga nije mogao vidjeti za njegovog života, a tako je potreban Allahovoj, dž.š., milosti.

Kada dođe do Poslanikove džamije, neka se prisjeti da je to prostor koji je Uzvišeni Allah odabrao za Svoga Poslanika, s.a.v.s., i njegove ashabe - najčasniju skupinu; da je to prostor na kojem se počelo s primjenom Allahovih obaveza i koji je okupio najbolja Allahova stvorenja, živa i mrtva. Pa neka se hadžija nada i neka iščekuje Allahovu milost ulaskom u ovu džamiju. Neka, prilikom ulaska, bude skrušen i dostojanstven, jer gdje će, ako ne ovdje, srce svakog vjernika biti ispunjeno skrušenošću i strahopoštovanjem. Prenosi se od Ebu Sulejmana da je rekao: „Uvejs el-Kareni, r.a., bio je na hadžu. Posjetio je Medinu i kada je došao na vrata Poslanikove džamije, pokazan mu je mezar Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa je izgubio svijest. Kada se probudio, rekao je: ‚Nosite me odavde! Ne mogu se naslađivati životom na mjestu gdje je ukopan Muhammed, s.a.v.s.‘“

Posjeta Allahovom poslaniku, s.a.v.s.

Prilikom posjete Allahovom Poslaniku, s.a.v s., treba stati pred njegov mezar na način kako smo to već objasnili. Posjeta njemu mrtvom treba biti ista kao da je on u životu. Hadžija će se približiti njegovom mezaru samo onoliko koliko bi se pri­bližio Poslaniku, s.a.v.s., da je živ, pa kako ga ne bi dotakao niti poljubio, nego bi stao pred njega na određenom odstojanju malo se naginjući, tako će se ponašati i ovom prilikom. Dodirivanje i ljubljenje običaj je kršćana i jevreja. Hadžija treba biti svjestan da Allahov Poslanik, s.a.v.s., zna da je on tu, da ga je posjetio i da stoji na tom mjestu te da do njega dolaze njegovi selami i sa­Iavati. Zato, neka hadžija u sebi zamisli njegovo tijelo položeno u kaburu, pored njega i neka bude svjestan njegovog visokog položaja. Prenosi se od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.:

„Uzvišeni Allah zadužio je meleka kod njegovog mezara da mu prenosi selame onih koji mu selam upućuju iz njegovog ummeta.“[32]

Ovo se odnosi na one koji nisu došli do mezara Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a kako li je tek za one koji su napustili svoju do­movinu i prevalili toliki put iz ljubavi i čežnje za susretom s njim i koji su se zadovoljili time da vide samo njegov mezar, ako ga nisu mogli vidjeti živa?! Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli:

„Ko meni uputi jedan salavat, Uzvišeni će Allah njemu uzvratiti s deset salavata.“[33]

Dakle, Allahov salavat bit će mu nagrada za njegov salavat upućen Poslaniku, s.a.v.s., a kakva li je tek nagrada za dolazak i posjetu?!

Potom, neka hadžija priđe minberu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i neka zamisli njegovo uspinjanje i njegovu dostojanstve­nu pojavu na njemu dok ga okružuju muhadžiri i ensarije, r.a., a on ih u svojoj hutbi potiče na pokornost Uzvišenom Allahu; neka zamoli Allaha, dž.š., da ga na Sudnjem danu ne rastavi od Poslanika, s.a.v.s.

Ovo su bila zaduženja srca u toku obavljanja hadžskih ra­dnji, i kada hadžija s tim završi, njegovo srce treba ostati tužno, odlučno, ispunjeno zebnjom i sviješću da ne zna da li je njegov hadž primljen ili nije; da li je uvršten u skupinu miljenika ili je odbačen s prognanima. Neka nastoji spoznati to posredstvom svoga srca i svojih djela, pa ako vidi da je njegovo srce ogrubilo spram ovog varljivog dunjaluka i da se okrenullo ahiretu, i ako vidi da su njegova djela usklađena s Allahovim zakonom, neka bude siguran da je njegov hadž primljen, jer Uzvišeni Allah pri­ma samo od onih koje On voli; a koga On zavoli, za prijatelja ga uzme ukazujući mu na znakove Svoje ljubavi i udaljujući ga od njegovog neprijatelja Iblisa, Allah ga prokleo. Prema tome, ako na sebi primijeti takve znakove, to znači da je njegov hadž primljen, a ako vidi suprotno, možda od svoga hadža bude imao samo umor i iscrpljenost, da nas Allah sačuva toga.

Ovim smo završili Knjigu o tajnama hadža, a slijedi, ako Bog da, Knjiga o adabima učenja Kur'ana.

Poglavlje iz djela: IHJAU 'ULUMID-DIN (Oživljavanje vjerskih znanosti), knjiga 2, Izdavač: Bookline d.o.o., Sarajevo, 2004. god.