Dzemat Oberhausen | www.dzemat-oberhausen.de

Kad se u kontekstu teme o fundamentalizmu u islamu govori o izvoru stanovite tradicije, načinu odnošenja prema tom izvoru, jednom riječju tradicionalnosti, koja se povjesno javlja kao rezultat bivstvovanja tog izvora u vremenu i s čovjekom, mislim da je nužno imati na pameti naznačavanje sljedećih problema:

• riječ izvor, izvorno razumijevanje izvora neke vjerske tradicije, konotira smisao da nije valjano određeni izvor vjere (ili izvor tradicije općenito) razumjeti osim na način tzv. prvog izvornog razumijevanja izvora. Prema sintagmi izvorno razumijevanje iz­vora jasno je da pravo tumačenje može i, zapravo, mora biti ograničeno samo na izvorno vrijeme u kojemu se taj izvor javlja! Druga vremena ne smiju, prema ovakvim tezama, imati podjed­naka, pa možda i drugačija, prava na vlastita iskustva izvora vjere!
• sintagma prvo izvorno razumijevanje izvora također konotira logički zaključak da su dotični izvor pravo shvatili i jedini imali pravo da ga pravo shvate prvi recipijenti! Samo oni kojima je taj izvor najprije provrio imali su sreću da ga pravilno shvate! Dru­ga, kasnija, pokoljenja pravilno će shvatiti izvor samo ako nema­ju svoje vlastito nego njihovo, dakle tuđe, shvaćanje i recepciju izvora! To također znači da se sintagmom prvo izvorno razu­mijevanje izvora jedno vrijeme oktroira, da je prva generacija „najsretniji ljudski nukleus“, jer toj prvoj zajednici izvor izvorno pritječe i ona mora biti modelom za potonja vremena!

U ovoj svojoj besjedi želim upravo dovesti u pitanje valjanost, štaviše islamsku utemeljenost, ovakvih i sličnih razumijevanja sintag­me prvo izvorno razumijevanje. Naime, izvan svake je sumnje da riječ izvor konotira i značenje stalnog, permanentnog, izviranja. U islamu ta činjenica ima posebnu važnost i kao posljedicu nepostojanje crkve. Iz­vor je, u principu, izvor svih i ni jedno vrijeme, ma kako ono daleko bilo od prve generacije recipijenata, ne smije biti lišeno vlastitog zah­vaćanja Poruke iz svog duhovnog raspoloženja. U islamu je, naime iz­vor vjere u obličju Riječi Božije, a ne u obličju uskrsle osobe koja se po­javljuje u jednom periodu historije. To također znači da Riječ Božija, budući da je rijek, pritječe neprestano i ne presahnjuje. Prva generacija nije zagatila tok ovog rijeka, nije ga u nekom obaveznom pravcu usm­jerila, niti opečatila jedno konačno razumijevanje i recepciju. Prema tome, ona ne samo da to nije učinila, već - islamski gledano - nije ni mogla ni smjela učiniti! Nije mogla, jer u islamu nema privilegirane za­jednice, nema privilegirane grupe, nema privilegiranog doba! Nije smjela, jer u islamu nema boga ispred Boga, niti čovjeka ispred čovjeka! Prva generacija nema pravo u ime drugih primiti islam, već samo u ime svoje. Osnovna zamjerka koja se može uputiti današnjem ekstre­mizmu koji nosi epitet islamski jest neuviđanje činjenice da prva gener­acija muslimana nije niti mogla živjeti i iscrpiti svekoliku osebujnost iz­vora islama, Kur'ana, niti je, prema samom Kur'anu, to smjela učiniti sve da je mogla.

Kur’an često naglašava da tuđe življenje, tuđe zasluge i tuđe vri­jeme nije i naše vrijeme! Minulim civilizacijama pripada ono što one za­rade, našoj ono što ona zaradi (leha ma kesebet ve lekum ma keseb­tum). Bog, kao pravedan, nije za jedno doba i jedne ljude više Bog (i više milostiv), a za druga vremena i druge ljude manje Bog (i manje milostiv)! Stoga, on Svoju Riječ daje podjednako svim vremenima i svim ljudima, premda je svi ljudi i sva vremena podjednako ne razumijevaju niti jednako prihvaćaju.

Ovim smo već dotakli problem današnjeg islamskog ekstremiz­ma čiji je jedan cilj restauriranje uzornog doba islama. Ali prethodno je potrebno objasniti dvije osnovne paradigme svakog ekstremnog funda­mentalizma s obzirom na njihov odnos prema modelu kojeg žele res­taurirati.

Postoje tzv. dogođeni modeli, oni su se nekad zbili na „uzoran“ način i, budući da su „uzorni“, cjelokupna ljudska praksa ima se sao­bražavati, vrednovati i vjerno provoditi prevođenjem ovog modela u zbilju. Sejjid Kutb, jedan od teoretičara ovakve recepcije tzv. Islamskog modela iz VII. vijeka, upravo naglašava da se u tzv. medinskoj zajedni­ci zbilo uzorno islamsko društvo! Sve što se poslije događalo išlo je pravcem udaljavanja od Modela! Mevdudi, indo-pakistanski teoretičar islamske savremenosti, čak tvrdi da islamska povijest, budući da se nije odvijala po uzoru na medinski model, islamskoj savremenosti nema šta ponuditi i iz nje se nema bilo šta pozitivno naučiti.

Druga vrsta modela jesu zamišljeni i u budućnosti projektirani modeli, kakav je, primjerice, vulgarno-marksistički model komunizma. Taj model je još uvijek nedogođen, još nezgotovljen. No sadašnja vremena, prema mnogim teorijama marksističke provencijencije, imaju se upravljati, usmjeravati i, po svaku cijenu prema tom budućem i za budućnost projektiranom modelu, saobražavati. Poznati su tragični re­zultati „ostvarenja“ i prakticiranja tih zamišljenih modela u povijesti savremenog doba.

Aksiološki gledano, manjkavost svih teorija o prošlim ili budućim Modelima, prema kojima se ima saobražavati sadašnje vri­jeme, počiva u tzv. teoriji o aksijalnom dobu, aksijalnoj zajednici, izab­ranoj iskupiteljskoj generaciji koja ne priznaje punoljetnost čovjeka i omogućava mu neposredno napajanje na božanskom izvoru.

Tradicija u islamu, s druge strane, punovažna je samo onda ako ne zaklanja izvore. Po mojem sudu, ekstremni fundamentalizam u isla­mu savremenog doba nije sposoban da razluči tri važna pitanja:

1. Tradicija ne može zamijeniti izvore niti stati na njihovo mjesto. To znači da u islamu ni teološka tradicija nije izvor vjere već ljudsko shvaćanje izvora vjere u nekom dobu, nekom mjestu, nekom duhov­nom raspoloženju. Ekstremni fundamentalizam previđa granicu između izvora vjere i povijesnog prevođenja tih izvora u vrijeme. Ek­stremni fundamentalizam, zapravo, daje božanske atribute nečemu što je samo jedno prošlo ljudsko shvaćanje. Kur'an je, naime, uvijek otvor­en za nova tumačenja; stoga nema konačnog prevoda Kur ana budući da se ova Knjiga ne može prevesti (jednom praksom) za sva vremena, već se uvijek iznova prevodi i u vrijeme provodi!
2. Ekstremni fundamentalizam ne uvažava tzv. pozitivni funda­mentalizam islama. Pod pozitivnim fundamentalizmom u islamu može se nazvati obraćanje na fundamente islama, Kur´an i Sunnet, iz svog doba i na način punovažnog zahvaćanja izvornog toka Izvora iz svog duhovnog raspoloženja. Tumačenje Kurana iz svog vremena tradiciju islama oplođuje i obogaćuje i ne dopušta tradiciji da preraste u tradicionalizam. U islamu, naime, Kuran je fundament ne na način dokumenta koji je jednom (u davnom VII. vijeku) zatvoren u jedan oktroirani značenjski sklop, već je to fundament na način nepresahnju­jućeg Izvora. Islam ne trpi vječne dogmatske sheme tradicionalizma već je, kao religija života, pripravna za spontanost, otvorenost igre života! Otuda pozitivni fundamentalizam znači u najkraćemu: podariti mogućnost svakom vremenu da se obrati na Kur'an kao fundamentalni izvor, i ne prihvaćati bezrezervno minula tumačenja (iz tuđeg vreme­na) kao zauvijek datu shemu i uzorni Model.
3. Ekstremni fundamentalizam ne uviđa pogubnost svog zahtje­va za restauriranjem i bukvalnom rekonstrukcijom života muslimana Prvog Doba (iz Mekke i Medine). Time se islam, kao nesumnjiva uni­verzalna vjera, (koja je, kao i kršćanstvo, korespondirala i korespondira sa Svijetom cjeline), kroz tumačenja ekstremnog fundamentalizma svo­di na vjeru dva grada jedne geografske oblasti, vezuje za tlo, reducira na Arape, itd. Naime, ne može se nikada sasvim vjerno restaurirati neka ruševina, jer se u restauratorske zahvate uvijek projiciraju i res­tauratorova shvaćanja. Fundamentalisti, praktično, nisu fundamenta­listi!

Ovime smo, na kraju, došli i do pitanja je li monolitnost, funda­mentalnost, cementiranost, u biti stvaranja Božijeg. Kur’an slavi čovječanstvo različitih boja i jezika, hvali razliku i natjecanje u dobru kroz razliku, tako da se naprosto može reći da ta Knjiga potvrđuje kako je Božije stvaranje i moguće samo kao stvaranje razlika! Bog ne stvara po principu kopiranja, klišeiranja! Fundamentalizam Bogu nije svojst­ven, barem ne onaj s negativnim predznakom! Jer, Bog neće da bude Bog samo jednog doba, samo jednog naroda, samo jedne zemlje, već je Bog u svakom vremenu, svim narodima, i svim zemljama! Kur'an tvrdi da je Bog „i na zemlji i na nebesima Bog“.

Stoga se uvijek treba podsjetiti kur'anskog stavka koji glasi:

„One koji su vjerovali, pa i one koji su bili Jevreji, i kršćani, i Sabijci - one koji su u Boga i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili - doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!” (Kur-'an, Sura El-Bekare, 62).

Dakle, u islamu niko nije čuvar rajskih ključeva. Šanse su podjed­nake u raznolikoj i spontanoj igri stvaranja dobra.

Tekst je objavljen u: „KUR’AN U SAVREMENOM DOBU, knjiga II” priredio: dr. Enes Karić, Izdavač: Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. god.

Napomena:

Prokrust je po grčkoj mitologiji bio razbojnik koji je postao poznat po tome što je imao dvije postelje, jednu kratku i jednu dugačku. One koji bi navraćali kod njega da prenoće on je mučio i ubijao. Visoke bi stavljao u kratku postelju da legnu i obzirom da im postelja nije odgovarala Prokrust bi im odsjekao noge za višak koji štrči preko kreveta. Niske rastom bi stavljao u dugačku postelju te bi ih razvlačio kako bi dostigli dužinu kreveta. Naravno, ovi bi pod velikim mukama umirali. Prokrusta je ubio junak iz grčke mitologije po imenu Thesus.

Prokrustova postelja je izraz koji se koristi da označi situaciju u kojoj se na silu pokušava neko učenje strpati u okvire koji mu ne odgovaraju, nastojeći ili iz tog učenja izbaciti određene dijelove ili dodati neke nove sa namjerom da takvo, nasilno promijenjeno učenje ponudi kao originalno.
Kada govori o islamskoj tradiciji dr. Enes Karić koristi izraz 'Prokrustova postelja' da opiše jedan fenomen, slučaj u kojem neko pokušava da svu širinu i bogatstvo poslaničke tradicije strpa u uske okvire svog poimanja stvari. (Primjedba administratora: www.dzemat-oberhausen.de)