Dzemat Oberhausen | www.dzemat-oberhausen.de

 Poglavlje iz knjige IZNEVJERENI MOST, religija i genocid u Bosni, Autor: Michael A. Sells, Izdavač: ITD „Sedam”, Sarajevo, 2002. god.

Sadržaj

Naoružavanje agresora
Orijentalizam
Balkanizam
Balkanizam kao maska
Pasivno nasilje i lažni humanitarizam
Moralno izjednačavanje
Nacionalni interesi
Ni prebijene pare
Genocid u Bosni, 1992-1995.

Naoružavanje agresora

Gotovo dvije godine, od ljeta 1992., zvaničnici pri Visokom komesarijatu Ujedinjenih naroda za izbjeglice poricali su neprekidne užase u Bosni i Her­cegovini. Louis Gentile, šef operacija UNHCR-a u Banjoj Luci, bio je primoran dati sljedeću izjavu: „Moralo bi se znati, i ostati zabilježeno za sva vremena, da takozvani lideri Zapadnog svijeta već go­dinu i po dana znaju šta se ovdje dešava. Oni dobi­jaju izvještaje jedan za drugim. Oni govore o kažnjavanju ratnih zločinaca, ali ne rade ništa da neprestane ratne zločine spriječe. Neka im Bog oprosti, neka Bog oprosti svima nama.“[1]

Mjesecima je Gentile izvještavao o sistematskim zločinima protiv nesrpskih civila u Banjoj Luci. Mjesecima su zapadni lideri ignorirali njegove ape­le da se ubijanja zaustave. Uobičajeno je postaviti pitanje jesu li Zapad, Ujedinjeni narodi ili kršćanski svijet pali na ispitu u Bosni i Hercegovini, ili, još gore, je li Zapad bio saučesnik u zlu koje se ondje dogodilo. Međutim, termini kao što je „Zapad“ su apstrakcije. Aktivnosti djelatnika UNHCR-a poput Louisa Gentilea, zapadnih novinara, istražitelja Ujedinjenih naroda za ratne zločine i nekih zapa­dnih javnih zvaničnika možda su spriječile da geno­cid ne poprimi još veće razmjere. Usprkos njihovim naporima, ne samo da je bilo dozvoljeno da dođe do događaja o kojima je izvještavao Gentile, već su ih pojedinačni zapadni političari omogućili. Upra­vo kao što su etno-religijski militanti navukli mas­ke ili premazali lica bojama kako bi sebi omogućili da svoje bivše kolege transformiraju u tuđince ko­jih se treba riješiti, a sebe u epske branitelje svoje ra­se i vjere, isto tako su brojni pripadnici Zapadne alijanse stvorili vlastite maske kako bi opravdali po­litiku koja je dopustila da cvate ono što je Gentile nazvao „s onu stranu zla“. U srži tog saučesništva bila je politika koja je uskraćivala Bošnjacima pra­vo na samoodbranu, a koja je u isto vrijeme odbija­la da primijeni rezolucije Ujedinjenih naroda što ovlašćuju članice NATO-a da ih zaštite.

Oružje nije neka posebna alatka ili naprava, već disparitet između jedne alatke i druge. Protiv Goli­jata koji nosi batinu praćka može biti oružje. Protiv tenka praćka je igračka. Države članice NATO-a su 1991. godine naoružale srpske militante ne proda­jom oružja, kao u ratu između Irana i Iraka ili u genocidu u Ruandi, već deklaracijama Ujedinjenih na­roda.

Tokom hladnog rata Jugoslavenska narodna ar­mija, podržavana i financirana od zapadnih sila, nagomilala je ogromne količine naoružanja u ut­vrđenim bunkerima i podigla tvornice oružja širom Jugoslavije, posebno u Bosni i Hercegovini, predviđajući sovjetsku invaziju, do koje nikad nije došlo. Srpski nacionalisti su 1991. godine ugrabi­li kontrolu nad većim dijelom tog naoružanja. Procjenjuje se da je prednost srpske vojske nad Bošnjacima u teškom naoružanju bila od 20:1 do 100:1. Kada je u proljeće 1992. godine srpska vojska napala Sarajevo, bosanska Vlada je bila ta­ko loše naoružana da su bande kriminalaca i crno­berzijanaca - jedine grupe s oružjem i organizaci­jom potrebnom da se postave barikade i otme srp­sko naoružanje - spasile dijelove grada od genoci­dnih napada.[2]

Na dan 25. septembra 1991. godine britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd orkestri­rao je izglasavanje Rezolucije 713 u Vijeću sigur­nosti Ujedinjenih naroda, kojom je Vijeće sigur­nosti uvelo embargo na uvoz oružja u bivšu Jugo­slaviju. Tu rezoluciju je Miloševićev režim jedva dočekao. Pet stalnih članica Vijeća sigurnosti - Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina - sve su glasale za tu rezoluciju. Taj embargo je fiksirao radikalan disparitet u na­oružanju između srpske vojske i Bosanske armije; u stvari, on je dao oružje srpskim paravojskama.[3]

Ono što se događalo od aprila 1992. do oktobra 1995. godine označeno je kao rat, pa čak i građan­ski rat. Međutim, rat je sukob između naoružanih protivnika. Srpska vojska zauzimala je gradove i sela u kojima nije bilo značajnije vojne odbrane. Uko­liko je uopće bilo kakve bosanske odbrane, srpski militanti bi upotrijebili tešku artiljeriju i granatira­njem prisilili branitelje da se pokore. Kad bi jednom grad ili selo bili zauzeti, otpočelo bi ubijanje civila.

Nije se radilo o ratu već o organiziranom uniš­tavanju pretežno nenaoružanog stanovništva. S oružjem i tvornicama oružja pod svojom kontro­lom i uz pomoć čvrsto fiksiranog i godinama tvr­doglavo održavanog embarga na uvoz oružja, srp­ski militanti bili su u stanju da nekažnjeno prove­du svoj program.

Orijentalizam

Jugoslavija je 1970. godine prolazila kroz neku vrstu glasnosti: književnici su se poduhvatali tema koje su ranije bile tabu, kao što je religija. Sarajevski advokat po imenu Alija Izetbegović sastavio je do­kument pod naslovom „Islamska deklaracija“. Taj dokument, antikomunistička odbrana vjerskih pra­va, pojedinačno je nabrajao uslove za jedno prave­dno islamsko društvo i sadržavao nekoliko provo­kativnih izjava u vezi s nespojivošću islama sa dru­gim sistemima. Principi islamske države raspravljani su na apstraktan način, bez specificiranja bilo koje posebne nacije. Nekoliko godina kasnije Izetbegović je napisao opširniji rad, Islam između Istoka i Zapa­da, gdje je sugerirao dva modela - islam i evropsku liberalnu demokraciju - kao protuotrove za proble­me koji su u to vrijeme mučili Evropu.[4]

Kada je 1990. godine Izetbegović postao pred­sjednik Bosne i Hercegovine, mnoštvo Bosanaca nije bilo pročitalo njegovu „Islamsku deklaraciju“. Ali srpski militanti ne samo da su je pročitali, već su je i objavili u Beogradu i iskoristili je kako bi potkrijepili svoje tvrdnje da su bosanski muslima­ni radikalni fundamentalisti ili „islamisti“, to jest, muslimani koji žele državu zasnovanu na islam­skom vjerskom zakonu (šerijatu).

Optužba da su bosanski muslimani islamisti kom­binirana je s optužbom da oni kuju zavjeru radi po­novne uspostave otomanske uprave u Bosni i Herce­govini. Srpski radikali tvrdili su da Bosanci žele državu zasnovanu na vođstvu vjerskih učenjaka i no­vi otomanski sultanat zasnovan na carskoj upravi. Bosanski muslimani optuživani su za kovanje zavjere da kradu srpske žene za svoje hareme (bosanski mu­slimani imaju samo jednu ženu) i da sastavljaju spi­sak vezira (ministara u otomanskom Sultanatu) koji bi upravljali zemljom.[5] Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak tvrdio je da 110.000 Bosanaca u Egip­tu studira kako bi postali fundamentalisti.[6]

Predstavljanje Bošnjaka kao tuđinskih „drugih“ nazvano je orijentalizmom. Tokom kršćanskog srednjeg vijeka na muslimane se gledalo kao na izo­pačene heretike; često su povezivani sa Jevrejima i proganjani zajedno sa njima. Za vrijeme perioda evropskog kolonijalizma zapadni učenjaci, umjetni­ci i drugi intelektualci odražavali su ideologiju svo­ga doba: potrebu zapadne kolonijalne uprave kako bi se „civilizirale“ barbarske orijentalne zemlje. Orijentalizam je prepun proturječnosti. Muslimani su slikani kao misteriozni, senzualni i opsjednuti se­ksom (haremske fantazije u zapadnoj književnosti). U isto vrijeme slikani su kao seksualno ugroženi, autoritativni i bubalice kojima nedostaje bilo kakvo stvaralaštvo i imaginacija.[7]

Vjerski nacionalisti u Hrvatskoj i Srbiji poslužili su se takvim orijentalističkim stereotipima kako za domaću potrošnju tako i za publiku u širem kršćanskom svijetu. Oni koji šire mržnju rijetko brinu o logičkoj dosljednosti, a stereotipi se ne oblikuju kako bi prizvali razum nego prije polupo­tisnute strahove i mržnje. Kontradikcije orijentali­zma pojavile su se u jednoj opakoj i dehumanizira­jućoj novoj formi. Sada su srpski orijentalisti izmi­slili islamističkog vezira i nimalo ih nije postidjela činjenica da savremeni islamistički ideolozi vjeruju u državu kojom upravljaju vjerski učenjaci, a pre­ziru kao korumpiranu i antiislamsku bivšu carsku otomansku strukturu sa sultanima i vezirima, koja je propala u Prvom svjetskom ratu. Slično tome, je­ziku mržnje nedostaje čak i najosnovnija briga za uvjerljivost. Šuškova tvrdnja da 110.000 bosanskih muslimana studira fundamentalizam u Egiptu predstavljala je brojku koja bi obuhvatila pet odsto cjelokupne populacije Bošnjaka.

Zatim su vjerski nacionalisti u Srbiji počeli s optužbama za zavjeru između Libije i bosanskih muslimana. Tokom sedamdesetih godina Jugosla­vija i Libija su bile partneri u Nesvrstanom pokretu naroda koji su odbijali potčinjenost bilo Zapa­dnom savezu, bilo Sovjetskom bloku. Kroz kultur­nu, obrazovnu i ekonomsku razmjenu, brojni Ju­goslaveni različitog nacionalnog i vjerskog porije­kla radili su ili studirali u Libiji, uključujući i Bo­sance kao što je Haris Silajdžić, koji će kasnije postati premijer Bosne i Hercegovine.

Prema vjerskim nacionalistima, Silajdžić i drugi Bosanci koji su nekad posjetili Libiju, pokušavali su uspostaviti fundamentalističku džamahiriju („narodnu državu“, kako Gadafi opisuje svoj režim). Oni nisu obratili pažnju na razliku izmedu Gadafijevog arapskog nacionalizma (zasnovanog na socijalističkim idejama Gamala Abd-el Nasera iz Egipta) i savremenih islamističkih militanata (koji se suprotstavljaju Gadafiju i koje Gadafi progoni).

Prema Tanjugu, novinskoj agenciji koju kontroli­ra Slobodan Milošević, jedan od najodanijih prista­lica Miloševićeve Jugoslavije nije niko drugi do Mo­amer el-Gadafi, predsjednik Libije. Tanjug je 3. decembra 1994. godine izvijestio o posjeti visokih srbijanskih funkcionera Libiji. Tanjugovi izvještaji odjekivali su slavljenjem bliske saradnje između dvi­je države, obje izopćene iz međunarodne zajednice.[8] Isti srpski nacionalisti koji su napadali Bošnja­ke zbog navodnih veza s Libijom slali su oduševlje­ne izvještaje o srbijansko-libijskoj saradnji.[9]

U 1994. godini bosanski ministar za kulturu Enes Karić stao je u odbranu jednog pripadnika muslimanskog klera koji je bio protiv mješovitih brakova i kritizirao sviranje neprijateljske (tj. srpske) muzike. Od njegovih provokativnih izjava ogradili su se brojni vladini i nevladini lideri, uključujući i Harisa Silajdžića, premijera. Ipak, Karićeve izjave bile su dovoljne da pokrenu lavinu izjava zapadnih posma­trača o tome kako je multireligijska Bosna i Herce­govina sad mrtva, te bi, prema tome, trebala biti po­dijeljena duž etno-religijskih linija.[10]

Posebno mrska brojnim Bosancima je fraza, popu­larna među diplomatima i urednicima informativnih glasila, o „vladi Bosne i Hercegovine kojom domini­raju Muslimani“. Bosanska Vlada sastoji se od dva ri­mokatolička kršćana, dva srpska pravoslavna hrišćana i tri muslimana-Bošnjaka; bosanski Parlament i diplomatski kor sastoje se od muslimana ­Bošnjaka, Jevreja, Srba, Hrvata i ateista. Istina je da su Bošnjaci većinski narod u Bosni i Hercegovini i da je njihov procent porastao, pošto se veliki broj Hrvata i Srba opredijelio ili bio prisiljen od strane vlastitih na­cionalističkih lidera da živi u sve-hrvatskoj Herceg­-Bosni i sve-srpskoj Republici Srpskoj. Ipak, Bošnjaci se pitaju zašto niko ne govori o „vladi Sjedinjenih Država kojom dominiraju protestanti“ ili o „vladi Ve­like Britanije kojom dominiraju anglikanci“. Iza velikog dijela zvanične vladine propagande u Srbiji stajali su akademici. Na primjer, profesor Beogradskog univerziteta Miroljub Jevtić pisao je o neposrednoj prijetnji Evropi koju predstavljaju Muslimani; on je isto tako pisao da balkanski mu­slimani na rukama nose krv mučenika s Kosova, što je gotovo direktna kopija krvne klevete da evropski Jevreji nose Hristovu krv na rukama, ko­ja se još od Prvog krstaškog rata 1096. godine ko­risti za progon Jevreja.[11] Dr. Aleksandar Popovič je pisao o islamu kao o „totalitarnoj“ vjeri, zato što on obuhvata sve aspekte života.[12] Njegovo korištenje termina „totalitarni“ priziva staljinis­tički i nacistički totalitarizam, čije je spominjanje još uvijek bolno u bivšoj Jugoslaviji. Beogradski akademik Darko Tanasković opisao je Bosnu i Hercegovinu kao pozornicu borbe između funda­mentalističkih muslimana na jednoj strani i Srba posvećenih da održe crkvu i državu odvojenim na drugoj. Time je on izvrnuo stvarnost, u kojoj je klerikalistička Republika Srpska iskorijenila svaki trag naroda i kultura izvan srpskog pravoslavnog hrišćanstva, dok se bosanska Vlada borila da sačuva multireligijsku kulturu.[13]

Odbijanje evropskih vlada da odbrane Bošnjake od genocida ili da im dozvole da nabave oružje i sami se brane djelimično je zasnovano na stereotipima o islamu. Na stanovišta kreatora politike u Evropi i Sjevernoj Americi isto tako je utjecala reakcija do­maćeg stanovništva protiv zajednica useljenika, a po­sebno protiv nekršćanskih imigrantskih zajednica, kao i okruženje sve krupnijih globalnih tenzija između nekih muslimanskih vlada i Zapada.[14] Kako je primijetio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, on je misiju europeizacije bosanskih muslimana preuzeo na osnovu izražene želje zapadnoevropskih lidera. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević isto se ta­ko očajnički trudio da ispuni očekivanja evropskih li­dera kako bi ga oni prihvatili. U svom govoru na Ko­sovu 1989. godine Milošević je izjavio da je bitka ko­ju je knez Lazar vodio prije šest stotina godina bila bitka za odbranu Evrope od islama, da je Srbija bas­tion evropske kulture i vjere, te da de buduće akcije Srbije pokazati kako je danas, kao i u prošlosti, Srbi­ja uvijek bila dio Evrope. Tuđman i Milošević osjećali su kao Evropljani dužnost da unište bosanske muslimane; osjećali su da de to uništavanje omo­gućiti da ih Evropa lakše prihvati.[15]

Najbitnija u orijentalističkom stereotipu je zbrka u predstavljanju islama negdje između vjer­ske prakse i vjerske militantnosti. Iako bi malo ko podržao tvrdnju da Irska republikanska armija predstavlja sve katolike koji prakticiraju vjeru, po­vezivanje muslimana koji prakticiraju vjeru s vjer­skom militantnošću je veoma rašireno. Neki bra­nitelji Bosne pali su u tu klopku tvrdeći kako bo­sanski muslimani u stvari i nisu „pravi muslima­ni“, pošto mnogi od njih jedu svinjetinu ili konzu­miraju alkohol i odijevaju se po zapadnjačkoj mo­di. Izgleda da je tu implicitna logika da ukoliko muslimani u Evropi jedu svinjetinu, onda za­služuju da žive. U očajničkom pokušaju da opo­vrgnu lažne optužbe za fundamentalizam, neki su se Bošnjaci i sami poslužili istom logikom i tvrdili da neki od njih jedu svinjetinu ili konzumiraju alkohol ili da su vjerski skeptici. Ironija je u tome da, dok su evropske sile iz predrasuda prema muslimanima i straha od fundamentalizma pokušale spriječiti doturanje oružja Bosni i Hercegovini kako bi se sama branila, podrška iz islamskog svijeta je stizala vrlo sporo, djelimično upravo stoga što su neki muslimanski lideri smatrali Bosance nedo­voljno strogim sljedbenicima islama. Posebno žalostan apsurd čekao je brojne bosanske izbjegli­ce u zapadnim državama. Nakon što su iz domo­va i domovine istjerani zato što su bili muslimani, izbjeglice su se ponekad zatekle kažnjenim jer se nisu držale onoga što su izvjesni muslimani na Za­padu smatrali ispravnom islamskom vjerskom praksom, odijevanjem ili ponašanjem.[16]

Stereotipi orijentalizma nisu morali biti suptil­ni da bi bili djelotvorni. Koliko god bili sirovo predstavljanje islama, koliko god bili ispunjeni unutarnjim proturječnostima, oni su ponudili opravdanje velikom dijelu hrišćanske srpske i kršćanske hrvatske populacije za ono što je učinje­no njihovim susjedima Bošnjacima, a u inostran­stvu su djelovali protiv bilo kakve efikasne, koor­dinirane akcije koju bi zapadne sile mogle predu­zeti kako bi zaustavile agresiju.

Prema svjedočenju onih komentatora koji su smjesta pretpostavili da se iza postavljanja bombe u Oklahoma Cityju krije neki musliman, kad se ispos­tavilo da je osumnjičeni sljedbenik Pokreta za kršćanski identitet, jedna militantna antiislamska predrasuda u međuvremenu je postala dominantna u velikom dijelu zapadnog društva, potiskujući bilo kakvo narodsko osjećanje za zaštitu „onih tamo“, u vjerskom pogledu „drugačijih“ u Bosni i Hercegovi­ni.[17] Tragično je to što će izdajstvo zapadnih država u odnosu na Bošnjake kojim su oni gurnuti u ruke genocidu samo pojačati argumente islamskih milita­nata da je Zapad po prirodi neprijateljski raspo­ložen prema islamu, što će dalje polarizirati elemen­te muslimanskog i kršćanskog stanovništva.[18]

Balkanizam

Bošnjaci su isto tako predmet dehumanizira­jućeg diskursa o balkanskim narodima koji Bosan­ce portretiraju kao balkanske plemenske mrzitelje izvan domena razuma i civilizacije.

„U tom dijelu svijeta oni se već dosta dugo ubi­jaju s izvjesnom količinom veselja“, izjavio je bivši ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Država Lawrence Eagleburger u junu 1995. godine, nepo­sredno nakon izdaje Srebrenice.[19] Fraza „u tom dijelu svijeta“ osigurava domaćoj publici neposre­dno negeografsko opravdanje za osjećanje otuđenja: ti ljudi nisu naša briga zato što su „tuđi“, „različiti“. Imajući u vidu duboko ukorijenjene (premda ne uvijek priznate) predrasude prema ne­kršćanima uopće, a prema muslimanima posebno, maglovita referenca na „taj dio svijeta“ samo pot­vrđuje i antibalkanska i antiislamska osjećanja.

„Drevna balkanska mržnja“ je postao standar­dan kliše u raspravama o Bosni i Hercegovini. Balkan je povijesno i geografski previše blizu Orijen­tu (čitaj islamu) da bi mogao biti istinski dio Evro­pe; tako nam barem kažu. Robert Kaplan je u svo­joj knjizi Balkan Ghosts (Balkanski duhovi), objav­ljenoj 1992. godine, granicu prema Turskoj spo­menuo kao „stražnju kapiju“ Evrope.[20] Ta je knji­ga učinila popularnom karikaturu balkanskih na­roda kao čvrsto isprepletenih u neprekidnoj mržnji i osveti.

Balkanizam je iskrivljena slika naroda jugois­točne Evrope kao barbarskih, s implikacijom da se nasilje, pa čak i genocid kod njih ne mogu izbjeći i da su dio lokalne kulture. Balkanistički komen­tari postali su dominantni nakon što je u avgustu 1992. godine otkriven užas u Omarskoj. Zapadni zvaničnici krili su vijesti o takvim logorima.[21] Ono što su otkrila sredstva informiranja zateklo je glavne igrače nespremne. Zapadni lideri bili su izloženi pritisku medija i javnosti da oslobode lo­gore za likvidaciju. Tokom tog razdoblja sve gla­vne ličnosti vanjskopolitičkog tima predsjednika Sjedinjenih Država Georgea Busha ponavljale su balkanske stereotipe.[22]

Jedan od stereotipa bio je o nadljudskom srp­skom ratniku. U Drugom svjetskom ratu Srbi su u Jugoslaviji vezali brojne nacističke divizije, tako su nam barem tvrdili pentagonski planeri i stručnjaci u vojnim stvarima. Niko se nije potrudio da napra­vi razliku između antinacističkih boraca iz Drugog svjetskog rata, koji su predstavljali multietničku i multireligijsku grupu, i srpskih paravojnih jedinica pola stoljeća kasnije. Isto se tako ignoriralo i nesu­mnjivo neherojsko ponašanje srpskih militarista u 1992. godini: masovni napadi teškim naoružanjem na slabo branjena sela i povlačenje kad god bi se sreli s iole ozbiljnijim vojnim otporom.

Osim toga, zvanični komentari Ministarstva od­brane Sjedinjenih Država kršili su ključni vojnički princip: Nikad ne smiješ reći agresoru šta možeš učiniti a šta ne. Čak i ako ne namjeravaš djelovati, nikad ne dopusti da agresor zna šta može očekiva­ti. Komentari iz Pentagona o beskorisnosti zračnih udara kako bi se prekinuo genocid i o nemo­gućnosti da se on zaustavi bez nemalih žrtava bili su znak da Sjedinjene Države i NATO snage neće reagirati, bez obzira na to koliko je ozbiljan napad - što je bilo „zeleno svjetlo“ za dalji genocid.[23]

U septembru 1995. godine NATO snage su po­kušale sa zračnim udarima. Nakon tri sedmice ve­oma selektivnog bombardiranja, opsada Sarajeva je slomljena, tako da se NATO zabrinuo da bi dalji udari sasvim uništili srpsku vojsku u Bosni. Pune tri godine stručnjaci su izjavljivali kako je srpska vojska nepobjediva i nedostupna zračnim snagama. Nakon tri sedmice zračnih udara, NATO se uplašio da bi se ta ista vojska mogla raspasti, što bi uzrokovalo „des­tabilizirajući“ preokret u ravnoteži snaga.[24]

Balkanizam kao maska

Kako balkanizam funkcionira kao kodeks za donošenje političkih odluka može se vidjeti u izja­vama predsjednika Sjedinjenih Država Billa Clintona. Kao kandidat za predsjednika 1992. godine Clinton je predložio upotrebu NATO-vih zrako­plovnih snaga kako bi se Bošnjaci spasili od „smišljenog i sistematskog istrebljenja zasnovanog na njihovom etničkom porijeklu“.[25]

Na dan 10. februara 1993. predsjednik Clinton je još uvijek priznavao masovno kršenje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, ali je govorio o „ograničavanju“ sukoba. Ograničavanje je bila po­litika vlada Busha, Mitteranda i Majora. Ta je po­litika, u stvari, služila da Bosnu i Hercegovinu, komad po komad, preda osvajanjima srpske i hrvatske vojske. Clinton je 25. aprila 1993. godi­ne izjavio da je „Hitler poslao desetine hiljada voj­nika u tu regiju i nikad je nije uspio pokoriti“. On je ignorirao činjenicu da Bosanci nijednom nisu zatražili zapadne vojne trupe; tražili su jedino zra­koplovnu podršku i dizanje embarga na uvoz oružja.[26] Dana 7. maja 1993. godine ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Država Warren Christopher vratio se iz Evrope s balkanističkim stereotipom kako bi objasnio zašto NATO snage odbijaju da spriječe ubijanja. U svjedočenju pred Kongresom Sjedinjenih Država on se pozvao na „drevne antagonizme“ i govorio o bosanskoj ka­tastrofi kao o „problemu iz pakla“.[27]

Postojala je još jedna balkanistička tvrdnja, ko­ju su zastupali srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, lider bosanskih Srba Radovan Karadžić i britanska Vlada. Radi se o tvrdnji da je ovo nasilje „građanski rat“, „unutarnja stvar“ ili „etnički sukob“. Među najvatrenijim zagovornicima balkanizma bili su srpski nacionalisti, koji su tvrdili ka­ ko je sukob u Bosni i Hercegovini dio prastarog obrasca etničkog sukoba koji ljudi izvana ne mo­gu razumjeti i kako bi se narodima Bosne i Hercegovine moralo prepustiti da ga riješe među sobom (dok na snazi ostaje embargo na uvoz oružja).[28] Do maja 1993. godine Clinton je sukob nazivao građanskim ratom, iako su snage iz Hrvatske i Srbije prešle granice i ušle u Bosnu i Hercegovinu, gdje su potpirivale nasilje. Zatim je Clinton govo­rio o „sukobu“ u Bosni i Hercegovini, koji je „ko­načno stvar zaraćenih strana i na njima je da ga ra­zriješe“. Na dan 10. februara 1994. godine balka­nizam je dostigao vrrhunac: „Sve dok onom tamo narodu ne dodije da ubijaju jedni druge“, izjavio je Clinton, „ružne će se stvari i dalje dešavati“.[29] Pozornica je bila postavljena za Srebrenicu.

Poslije Srebrenice Senat Sjedinjenih Država iz­glasao je sa nadmoćnom većinom zakon koji su podnijeli senatori Dole i Lieberman, predstavnici obje stranke, kojim se od Sjedinjenih Država zahtijeva da unilateralno ukinu embargo na uvoz oružja za Bosance. I samo glasanje, kao i govori koji su ih pratili; bili su historijsko dvostranačko nepriznava­nje vanjske politike aktualnog američkog predsje­dnika.[30] Evropljani su nešto ranije zaprijetili da će povući svoje mirovnjake iz Bosne i Hercegovine ukoliko se prekrši embargo na uvoz oružja. Clin­ton je obećao da de poslati američke jedinice kako bi pomogle u eventualnoj evakuaciji mirovnjaka. To povlačenje dovelo bi do krize u Bosni i Herce­govini prije predsjedničkih izbora 1996. godine.

Clintonova administracija bila je konačno pri­siljena da djeluje. Podržan NATO-vim zračnim udarima na skladišta municije srpske vojske i saobraćajnice u Bosni i Hercegovini, pomoćnik ministra vanjskih poslova Sjedinjenih Država Richard Hoolbrooke poveo je pregovore, čiji je rezultat bio Daytonski mirovni sporazum od 22. novembra 1995. godine. Ubrzo nakon toga za­mjenik ministra vanjskih poslova Sjedinjenih Država Strobe Talbot javno je osudio ideju da je bosanska tragedija bila neizbježna posljedica „drevnih antagonizama“ - balkanistički stereotip koji je ta ista administracija podržavala pune dvi­je godine.[31]

Balkanističku masku, koju je prvo navukla, pa zatim uklonila Clintonova administracija, ponovo je navuklo izolacionističko krilo Republikanske stranke. Cijela Bosna i Hercegovina (zajedno s njenih četiri miliona ljudskih života) nije vrijedna jednog jedinog američkog vojnika, uzviknuo je je­dan od kandidata za nominaciju ispred Republi­kanske stranke za predsjednika SAD.[32] Jedan kongresmen je izjavio da se „oni tuku“ na Balka­nu već hiljadu petsto godina, zaboravljajući činje­nicu da se nijedna od glavnih vjerskih ili etničkih grupa u Bosni i Hercegovini u to vrijeme još nije bila naselila na Balkan. Kulminaciju balkanističke ludosti dostigao je kongresmen William Goodling iz Pennsylvanije, koji je izjavio da je „sve to počelo još u četvrtom stoljeću naše ere, nakon cijepanja Rimskog Carstva“.[33] Ti su kongresmeni obje­ručke prihvatili mitologiju koju su sugerirali bri­tanski političari i učenjaci poput Sir Crispina Tic­kella, koji je tvrdio da je mržnja među jugoslaven­skim narodima stara „hiljade godina“.[34]

Pasivno nasilje i lažni humanitarizam

Zapadni su političari isto tako manipulirali jezi­kom pacifizma kako bi opravdali održavanje embar­ga na uvoz oružja protiv Bosanaca, a istovremeno su odbijali upotrijebiti silu kako bi im pomogli. Isti ti li­deri dozvolili su prodaju oružja širom svijeta. Britan­ski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd izjavio je kako bi dizanje embarga na uvoz oružja značilo stva­ranje „izjednačenog nivoa ubijanja“[35]. Kad je u av­gustu 1992. godine otkriveno postojanje koncentra­cionog logora u Omarskoj, američki predsjednik Bush, ponositi tvorac operacije „Pustinjska oluja“ protiv Iraka, dosljedno je odbijao da se zauzme za di­zanje embarga na uvoz oružja, tvrdeći da de više oružja u ovoj regiji povećati nasilje.

Političari država-članica NATO saveza imali su moralnu i pravnu obavezu da podrže član 15 Pove­lje Ujedinjenih naroda, koja svakoj državi jamči pra­vo na samoodbranu, kao i Ženevsku konvenciju iz 1948. godine, koja od svih država-potpisnica zahti­jeva ne samo da spriječe genocid već i da ga kazne. Time što su odbili da dozvole Bosancima da se sami brane ili da iskoriste moć NATO-a kako bi ih odbra­nili, ti lideri uključili su se u jednu vrstu pasivnog na­silja, uspostavljajući parametre unutar kojih se ubi­janje može izvesti i bit de izvedeno nekažnjeno.[36]

Usprkos izvanrednim naporima brojnih pojedina­ca i malih kongregacija, utjecajni lideri kršćanskih crkava i organizacije takođe su se usprotivili kako ukidanju embarga tako i upotrebi NATO-vih snaga da bi se spasili Bosanci, a ponudili su malo šta kao bi­lo kakvu alternativu.[37] Stav mnogih crkvenih grupa - da je najbolji put ka zaustavljanju nasilja „pojačava­nje“ embarga na uvoz oružja - zanemario je činjenicu da je srpska vojska imala dovoljno oružja i tvornica oružja da im potraje godinama. Jedan od rijetkih utje­cajnih kršćanskih lidera koji je otvoreno progovorio protiv mirenja sa situacijom u napadu na Bosnu i Hercegovinu, koje je postojalo kod vodećih crkvenih lidera i organizacija, bio je Adrian Hastings, umirov­ljeni profesor teologije na Univerzitetu u Leedsu. Hastings je primijetio da „ukoliko su u nevolji ugla­vnom Muslimani koji su generacijama miroljubivo živjeli sa svojim kršćanskim susjedima, ali ih sada uništavaju nazovi-kršćani, to je tim prije razlog za kršćane da im priteknu u pomoć“. On govori o šutnji nadbiskupa od Canterburyja, Yorka i Westminstera, te Britanskog Vijeća crkava sučeljenih s najvećom moralnom sramotom u Evropi od Drugog svjetskog rata. Zatim povlači historijsku paralelu: „Biskup Ge­orge Bell iz Chichestera digao je prije pedeset godina usamljen glas kad je govorio u ime Jevreja. Gdje je da­nas jedan biskup od Chichestera?“[38] Sarajevski na­dbiskup Vinko Puljić, koji se tako hrabro borio za multireligijsku Bosnu i Hercegovinu, pristupio je toj temi sa šokantno umjerenom izjavom: „Mislim da smo od zapadnih crkava očekivali mnogo energičnije glasove protiv nepravde.“[39] Premda je istina da su ra­zličite crkve imale uveliko različite stavove na temu pravednog rata i opravdane upotrebe sile, nesumnji­vo je oklijevanje lidera glavnih crkava da zločine u Bosni nazovu pravim imenom, genocidom, i da zahti­jevaju njihovo zaustavljanje. Do mjere u kojoj su crkvene izjave pokazale samo uopćenu brigu zbog pa­tnji u Bosni i Hercegovini bez urgentnog zahtjeva da se genocid okonča, one se mogu s pravom optužiti za odbijanje da silu nazovu pravim imenom, ili, prema Hastingsovim riječima, za upotrebu otrcanih fraza.

Pasivnom nasilju zapadnih političara pomogla je lažna filantropija. Usmjeravajući misiju Ujedinjenih naroda na snabdijevanje humanitarnom pomoći, a is­tovremeno odbijajući da spriječi kampanju genocida, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda stvorilo je sistem koji je mirovnjake Ujedinjenih naroda kao snabdje­vače humanitarnom pomoći izložio kao taoce. Nije važno jesu li ih uistinu zadržale srpske radikalne pa­ravojne formacije. Mogao ih je zadržati ko god je htio, te su prema tome korišteni kao taoci bez obzira na to jesu li bili pritvoreni ili nisu. Srpska vojska mo­gla je nekažnjeno kršiti desetine rezolucija Ujedinje­nih naroda koje su zahtijevale slobodan protok hu­manitarne pomoći, raspuštanje koncentracionih lo­gora i zaštitu civilnog stanovništva.[40] Tražeći dvostru­ki ključ za bilo kakvu akciju NATO snaga (odobrenje kako vojnih i civilnih zapovjednika snaga Ujedinjenih naroda tako i NATO-vih zapovjednika), Vijeće sigur­nosti spriječilo je svako efikasno odvraćanje od uzi­manja talaca. Tačno je da se hrana doturala nekim lju­dima koji bi inače skapali od gladi, ali - kako Bosan­ci komentiraju - bili su hranjeni za klanje.

Pune tri godine Ujedinjeni narodi su se borili da prebace minimum hrane u enklave Srebrenicu i Žepu. Nakon što su neki mirovnjaci uzeti kao ta­oci, a drugima zaprijećeno da de biti uzeti kao ta­oci, narod u tim sigurnosnim zonama - kojem je bilo zabranjeno adekvatno naoružanje da bi se branio i koji je održavan u životu zahvaljujući hu­manitarcima Ujedinjenih naroda - prepušten je srpskoj vojsci za masovne likvidacije.[41] U septem­bru 1995. godine, kada je NATO konačno upotri­jebio zračne udare kako bi slomio opsadu Saraje­va, ukupni gubici NATO snaga bili su dva nestala francuska pilota. Da su u 1992. godini ti udari, ili vjerodostojna prijetnja udarima, bili upotrijebljeni kako bi se zabranio svaki genocidni čin sa svake strane, ne samo što bi se spasio ogroman broj Bo­sanaca (svih vjera) već i životi više od dvije stoti­ne mirovnjaka Ujedinjenih naroda.

Nemoguće je znati ličnu motivaciju onih koji su pune tri godine manipulirali jezikom pseudopacifi­zma i lažne čovjekoljubivosti kako bi opravdali po­litiku koja je nagradila agresiju a kaznila njene žrtve; onih koji su priznali suverenost Bosne i Her­regovine i obavezali se da je brane, a onda pogazi­li vlastite obaveze; onih koji su u oktobru 1992. godine proglasili „zonu zabrane letova“, a zatim mjesecima odbijali da ovlaste bilo kakvo pojačanje i na kraju odbili da je uopće primijene; onih koji su šest gradova proglasili sigurnosnim zonama, ali su odbili da ih zaštite; i koji su dali ovlaštenje za upo­trebu „svih neophodnih sredstava“ kako bi se kon­voji s humanitarnom pomoći probili do izgladnje­Iih civila, ali su odbili da upotrijebe čak i sredstva koja su im bila na raspolaganju.[42]

Za neke je degradacija pojma održavanja mira otjelovljena u jednom posebnom incidentu. U lje­to 1992. godine mirovnjaci Ujedinjenih naroda pod zapovjedništvom kanadskog generala Lewisa MacKenziea često su posjećivali logor za silovanja poznat kao „Sonjin Kon Tiki“ u mjestu Vogošći nedaleko od Sarajeva. Čak i nakon što su saznali da su žene u „Kon Tikiju“ bošnjačke zarobljenice držane protiv svoje volje, zlostavljane i ponekad ubijane, mirovnjaci Ujedinjenih naroda su i dalje iskorištavali žene u tom mjestu i bratimili se s nji­hovim srpskim nacionalističkim čuvarima. Samo 150 metara dalje od „Sonje“ desetine bošnjačkih muškaraca držano je u neljudskim uslovima, ali mirovnjaci to nisu opažali.[43]

Za druge je degradacija uloge održavanja mira kulminirala 8. januara 1993. godine. Francuski kontingent mirovnjaka Ujedinjenih naroda osigu­ravao je pratnju bosanskom potpredsjedniku Vla­de dr. Hakiji Turajliću na putu za Sarajevo. Zaus­tavljeni su na kontrolnom punktu srpske vojske. Kad su srpski vojnici zatražili od francuskih mirov­njaka da otvore oklopna kola - što je bilo u supro­tnosti s njihovim naređenjima i sa punim sazna­njem o tome šta će uslijediti - oni su se povinova­li, a onda su stali sa strane i posmatrali kako jedan srpski vojnik puca i ubija nenaoružanog dr. Turaj­lića. Kad su ti isti francuski mirovnjaci stigli kući u Francusku, odlikovani su za junačko djelo.[44]

Jedan srpski vjerski nacionalist sažeto je formu­lirao manipulaciju jezikom nenasilja i humanitari­zma kojim su se tako često služili zapadni političari u vezi s Bosnom i Hercegovinom i, čineći to, demonstrirao moralno izjednačavanje kojem vodi ta­kav jezik. Taj nacionalista tvrdio je da je hrišćanstvo superiornije od islama zato što ono zabranju­je svako nasilje, čak i u samoodbrani. Kad su ga za­pitali zašto opravdava kao samoodbranu nasilje koje čine srpski nacionalisti, on je odgovorio: „Svi smo mi grešnici.“[45]

Moralno izjednačavanje

„Nema anđela u tom sukobu“, bila je parola što se koristila kako bi se odbilo zaustavljanje ubijanja - kao da anđeli, prije nego ljudska bića, zaslužuju naše suosjećanje i podršku. U julu 1992. godine britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd za­uzeo je pokroviteljski stav prema žrtvama jednako kao prema počiniteljima: „Tamo gdje nema želje za mirom, mi ga ne možemo osigurati.“[46] Balkanistički stereotip neprekidno je korišten kako bi se ob­znanilo da su sve strane podjednako krive.

Nijedna strana ni u jednom ratu nije oslobođena krivnje. Međutim, pozicija „prebacite krivicu na­ sve strane“ falsificirala je značajne razlike između metodičnog genocida koji su izveli srpski nacionalis­ti, pljačkaške agresije hrvatskih nacionalista, te poje­dinačnih zločina koje su počinili bošnjački vojnici, zločina koji nisu imali nikakve veze s bilo kakvom općom zločinačkom politikom i koji su kažnjeni.[47]

Moralno izjednačavanje dovelo je do političkog izjednačavanja. Nakon što je Londonska konferen­cija 1992. godine potvrdila teritorijalni integritet i legitimitet Bosne i Hercegovine, NATO snage su prešle na takmičarski jezik u kojem je bosanska Vlada bila jedna od tri „zaraćene strane“.[48] Kad su se bosanski lideri usprotivili onim aspektima miro­vnih planova koji su teritorijalnim koncesijama na­gradili zločine srpskih i hrvatskih nacionalista, za­padne diplomate pustile su da procure izjave koje su govorile o tome da su Bošnjaci „loši gubitnici“ i da ne prihvaćaju činjenicu da su „izgubili“ - kao da je genocid neka vrsta nogometne utakmice.

David Owen je 1993. godine izjavio da Srbi kontroliraju 60% predratne teritorije Bosne i Her­cegovine. Tu tvrdnju su srpski militanti iskoristili kako bi opravdali svoj zahtjev da najveći dio Bosne i Hercegovine treba dati srpskom stanovništvu, ko­je čini 31% ukupnog bosanskog življa.[49] Međutim, posljednji zemljišni katastri prije rata pokazuju da je 50% Bosne i Hercegovine bilo u javnom vlasništvu i da su srpski zemljoposjednici kontrolirali 23%. U aprilu 1995. godine Thorwald Stoltenberg dao je zapanjujuću izjavu da su bosanski muslimani u stva­ri Srbi. Tako je ostvaren san srpskih ekstremista. Ako su bosanski muslimani Srbi, onda oni nemaju razloga da odbijaju srpsku vojnu okupaciju, a pošto su (prema ekstremistima) Srbi ili pravoslavni hriš­ćani ili izdajnici, nije bilo razloga da se bosanski muslimani ne tretiraju kao izdajnici.[50] Dva čovjeka kojima su zapadne sile povjerile da zaštite suvereni­tet Bosne i Hercegovine prihvatili su najlažnije i najfatalnije tvrdnje radikalnih vjerskih nacionalista među Srbima.

Moralno izjednačavanje moglo se postići por­tretiranjem svih strana kao neljudskih divljaka. Is­to se moglo postići i ignoriranjem zvjerstava. Pre­ma jednoj višoj asistentici u Brookings Institutu i višoj savjetnici Yasushija Akashija, šefa operacija Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini, proble­mi u Bosni nisu bili rezultat stoljetnih plemenskih mržnji već prije posljedica organizacionog kolap­sa - unutar međunarodnih kao i jugoslavenskih institucija - koji je uslijedio sa završetkom hlad­nog rata. To je impliciralo da, pošto nema zločina, niko u stvari nije odgovoran.[51]

Konačan način da se izbjegne moralna distin­kcija bila je satanizacija cijelog jednog naroda. Fraze poput onih kao što su „srpska agresija“ i „srpski zločini“ ignoriraju bilo kakvo srpsko pro­tivljenje genocidu. Grupna satanizacija zasniva se na shvaćanju srpskog naroda kao homogene mase - stav kojeg se drže srpski militanti. Za predsje­dnika Republike Srpske Radovana Karadžića, na primjer, svaki Srbin koji ne podržava napad na Bosnu i Hercegovinu nije pravi Srbin, a svaka kri­tika Karadžićeve politike je kritika „Srba“ uopće.

Peter Brock je u žurnalu Foreign Policy objavio tekst u kojem tvrdi kako su zapadni mediji pretje­rali navodeći zločine koje su počinili Srbi, a isto­vremeno su odbijali izvještavati o zločinima protiv Srba.[52] Taj članak ignorira brojna svjedočenja o organiziranom genocidu od strane srpskih milita­nata u izvještajima o ljudskim pravima i ratnim zločinima. Ubrzo su se pokazali brojni nedostaci u Brockovom članku.[53] Pa ipak, bio je to zlatni ru­dnik propagande za srpske vjerske nacionaliste. Za mnoge Srbe i druge koji žele da vjeruju kako je genocid izmišljotina zapadnih medija, Brockov članak je bio citat iz režimskog lista. U suštini Brockovog članka ležalo je shvaćanje da je kritika upućena vodstvu Republike Srpske uvreda za sve Srbe. Ni sam Radovan Karadžić to nije mogao bo­lje postaviti.

Nacionalni interesi

Zapadni funkcioneri, poput ministara vanjskih poslova Sjedinjenih Država Lawrencea Eagleburge­ra i Warrena Christophera, imali su problem da uvi­de gdje leži vitalni interes u postupku sprečavanja genocida osim „ograničavanja“ nasilja unutar granica Bosne i Hercegovine. U trenutku dok ovo pišem, još uvijek nije jasno hoće li Daytonski mirovni spo­razum biti primijenjen ili će operacije NATO-a koje ga trebaju podržati biti ponovo degradirane na isti način kako se to dogodilo s misijama Ujedinjenih naroda od 1992. do 1995. godine. Rezultat će na više ozbiljnih načina imati posljedice na sigurnost naroda i nacija izvan Bosne i Hercegovine.

Prvi rat između Izraela i Arapa 1948. godine ostavio je za sobom 750.000 palestinskih izbjegli­ca. „Palestinski problem“ doveo je do još tri veli­ka rata na Srednjem istoku, uništenja Libana, geopolitičkog sukoba između Istoka i Zapada, napo­ra Izraela i njegovih neprijatelja da razviju nuklearno oružje i milijardi dolara američke inostrane pomoći za Srednji istok. U julu 1995. godine bilo je dvostruko, pa i više bosanskih izbjeglica nego što je 1948. bilo palestinskih, a pretrpjeli su zvjer­stva koja se ne daju opisati. Posljedice dopuštanja da se uništi Bosna i Hercegovina počet će se jav­ljati u drugoj i trećoj generaciji djece rođene u iz­bjegličkim logorima, a one će biti nesagledive.

Na kraju hladnog rata NATO je promijenio svoju misiju - preko odbrane od Sovjetskog Save­za do zaštite mira i sigurnosti u Evropi. Neuspjeh da se ta misija ispuni u Bosni i Hercegovini osla­bit će i možda uništiti savez koji je bio ključni za stabilnost u Evropi i kojem su sve NATO članice donirale ogromna sredstva.

Sarajevo je u središtu etničkih i vjerskih varljivih linija koje se pružaju preko čitavog svijeta: slaven­ski i hrišćanski pravoslavni svijet protežu se prema istoku i sjeveroistoku; muslimanski i turski prema istoku i jugoistoku preko središnje Azije i prema za­padu preko sjeverne Afrike; katolički svijet proteže se prema zapadu i sjeverozapadu od Austrije do La­tinske Arnerike; protestantski svijet počinje svoj luk nedaleko na sjever od Sarajeva. Nagrađivanje geno­cida u Bosni i Hercegovini bit će signal mnogim po­tcncijalnim protivnicima: prvo napadni i udari ne­milosrdno i - dobit ćeš ono što želiš.

U Ruandi je 1994. godine ekstremističko Hutu vodstvo skovalo zavjeru o genocidu. S punim su pravom očekivali da se genocid - ako se može pro­voditi nekažnjeno u Evropi, naočigled NATO-a - može izvršiti i u srednjoj Africi, daleko od bilo ka­kve snage kao što je NATO. Konačan neuspjeh u Bosni i Hercegovini poslat će zlokobnu poruku svakoj drugoj skupini u svijetu (a bit će ih mnogo) koja bi mogla smisliti plan o genocidu.

Geopolitički hladni rat između islama i Zapada bio bi tvrdokorniji i, moguće, opasniji nego hladni rat između Zapada i Sovjetskog bloka. Muslimane širom svijeta zaprepastili su zapadnjačko pristaja­nje na genocid i pasivnost prozapadnih islamskih vlada. Konačan neuspjeh u Bosni i Hercegovini samo će ojačati stav islamskih militanata koji tvrde da Zapad želi uništiti islam. Taj će neuspjeh isto tako oslabiti položaj onih muslimana koji traže mirne odnose sa zapadnim svijetom.

Vjersko nasilje eksplodiralo je širom svijeta: je­dna budistička grupa otrovnim plinom je napala Tokio; u aprilu 1995. godine sljedbenici Pokreta za kršćanski identitet podmetnuli su bombu u Oklahoma Cityju; hinduistički militanti napali su muslimanska sveta mjesta; islamski radikali su u New York Cityju napali Svjetski trgovinski centar; jevrejski militanti su proslavili masovno ubojstvo muslimanskih Arapa u Hebronu i ubojstvo premi­jera Yitzhaka Rabina u Izraelu. Nagraditi genocid u Bosni i Hercegovini znači učiniti takvo nasilje modelom za uspjeh.[54]

Prema nekim mišljenjima, moguće je da interes nacionalne ekonomije za vodećeg proizvođača oružja kao što su Sjedinjene Države leži u tome da dozvole ili čak potiču takve razdore i sukobe. To osigurava tržište za vodeći izvozni proizvod, udržava vojni industrijski kompleks u stanju pri­pravnosti i čuva ogromnu armiju kao sigurnosni ventil u vrijeme sve veće nezaposlenosti. Sukob s islamskim svijetom stvorio bi novog globalnog ne­prijatelja: vanjski neprijatelji pomažu unutarnjoj koheziji. Zagovornici realpolitike ne navode ove argumente tako otvoreno, ali ih sugeriraju. U kraj­njem slučaju, je li sprečavanje genocida u našem nacionalnom interesu zavisi od toga u kakvoj državi i kakvom svijetu želimo živjeti.[55]

Ni prebijene pare

„Ne dajem ni prebijene pare za Bosnu. Ni prebi­jene pare. Ti ljudi su sami sebi na vrat navukli nevoIju.“ Ovu izjavu dao je 7. juna 1995. godine Thomas Friedman, kolumnist New York Timesa. Ona uznačava kraj moralnog izjednačavanja, izjednačava­nje žrtve s počiniteljem i devalvaciju obojice.[56]

Teološkom terminologijom izraženo, moralno i političko izjednačavanje utjelovljeno je u izjavi gIasnogovornika Srpske pravoslavne crkve da su „u ovom ratu svi krivi“.[57] Razgranavanje takve je­dne izjave ide mnogo dalje od teoloških doktrina o istočnom grijehu. Shvaćanje da su svi krivi u bosanskom sukobu predstavlja generaliziranu izjavu što nizbrdicom vodi do zaključka da bosanski na­rod na neki način dobija ono što je zaslužio. Šta­više, stav da žrtve genocida zaslužuju ono što ih je zadesilo češće je podtekst jezika moralnog i poli­tičkog izjednačavanja - vrlo rijetko neki utjecajni kolumnist poput Thomasa Friedmana artikulira tu poruku direktno. U manje uzdržanom svijetu newsgroupa na Internetu posteri često ponavljaju jednu verziju parole: „Neka se međusobno pobiju pa će se problem sam riješiti“, što je, barem kao izjava, poštenija verzija fraze popularne među političkim komentatorima: „Ograničimo problem na Bosnu pa će sam sagorjeti.“

Albert Speer, arhitekta velikog dijela industrij­ske mašinerije u nacističkoj Njemačkoj, proveo je dvadeset godina u zatvoru. U svojim memoarima izjavljuje da nikad nije prihvatio odgovornost za zlo koje je uzrokovao usprkos ogromnom broju žrtava. A onda je vidio fotografiju jedne porodice koju odvode u logor smrti. Kada je bacio pogled na patnju na individualnoj osnovi, počeo je shvaćati zlo čijim je dijelom i sam bio.[58]

U Bosni, svjedoci nasilja usredsredili su se na in­dividualne slučajeve ne bi li nekako ganuli svijet koji kao da nije mario. Jedan reporter je primijetio kako se poslije drugog masakra na tržnici u Saraje­vu, 28. avgusta 1995. godine, jedna bosanska dje­vojčica okrenula svojoj majci i rekla: „Mama, izgu­bila sam ruku“, dok je majka, i sama teško ranjena, stenjala: „Gdje mi je muž? Izgubila sam muža!“ Nakon što je 1992. godine srpska vojska granatira­la jedno sarajevsko predgrađe, jedan reporter je za­pisao da su našli jednog dječaka pored njegove mrtve majke kako ponavlja: „Mama, voliš li me?“ Nakon masakra tokom granatiranja Srebrenice 1993. godine, u kojem je srpska vojska otvorila vatru na grupu bošnjačkih civila što su čekali da ih UN evakuira, jedan zvaničnik UNHCR-a ispričao je o jednoj djevojčici kojoj je pola lica bilo raznese­no. Rekao je kako je djevojčica tako strašno patila da nije mogao učiniti ništa drugo do moliti se da ona što prije umre, što se i desilo.[59]

U nekim slučajevima, slike koje nagovještavaju više nego što otvoreno prikazuju dozvolile su lju­dima da vide s onu stranu maski i shvate šta je na kocki u Bosni. Jedna mlada žena iz Srebrenice objesila se nakon što je ta enklava predata srpskoj vojsci. Njena slika omogućila je američkoj senator­ki Dianni Feinstein, koja se služila jezikom balka­nističke mitologije o „drevnim antagonizmima“ kako bi opravdala nasilje, da shvati ljudske dimen­zije genocida. Feinstenova je postavila niz pitanja o mladoj ženi: Kako se zove, odakle je, kakva je po­niženja i zlostavljanja pretrpjela, je li bila silovana, je li bila svjedok kad su njeni najmiliji ubijani? Ono što je slika ostavila nedorečenim omogućilo je se­natorki da vidi s onu stranu lingvističke maske o „zaraćenim stranama“ i „krivici na svim stranama“ i da sagleda stvarnost: da ta mlada žena po svoj prilici nije bila borac, da nije bila kriva, niti drevni mrzitelj i antagonista i da njen čin nije bio „postu­pak nekog ko ima mogućnost samoodbrane“.[60]

Nasilje u Bosni i Hercegovini bilo je vjerski ge­nocid u nekoliko vidova: narod koji je uništavan odabran je na osnovu svog vjerskog identiteta; oni koji su vršili ubijanje djelovali su uz blagoslov i potporu kršćanskih crkvenih lidera; samo nasilje bilo je utemeljeno u vjerskoj mitologiji koja je ka­rakterizirala ciljane ljude kao izdajnike rase, a njihovo istrebljenje kao sveti čin; a počinitelje nasilja štitila je politika koji su smislili političari Zapa­dnog svijeta kojim u civilizacijskom pogledu do­minira kršćanstvo.

Kad se radi o vjerskom genocidu, moralne dis­tinkcije je posebno teško sačuvati. Osnova velikog dijela moralnog promišljanja može se pronaći unutar religija. Međutim, u vjerski motiviranom nasilju religijama se manipulira kako bi se motivi­ralo i opravdalo zlo. Jedan odgovor jeste reformi­rati religije iznutra, u dijalogu s drugim religijama. Vjerski lideri svih tradicija moraju bolje razumjeti i bolje objasniti punu humanost onih koji pri­hvaćaju druge religije, kao i raznovrsnost i bogat­stvo unutar drugih tradicija. Drugi odgovor jeste početi s osnovnom premisom - da se nepotrebna, namjerno uzrokovana ljudska patnja ne može i ne smije olahko objasniti i skinuti s dnevnog reda. Ta dva odgovora mogu se dopunjavati.

Kad se radi o manipulaciji pričom o Velikom petku od strane vjerskih nacionalista, suprotno iščitavanje može se naći u odbijanju „nevjernih To­ma“ da prihvate uskrslog Isusa sve dok mu ne gurnu ruke u ranu. Postoje oni koji će odbiti da prihvate patnje drugih ljudskih bića čak i kad bi bili u po­Iožaju da im gurnu ruku u ranu. U slučaju Bosne i Hercegovine u sumnjivce bi se mogli ubrojiti zapadni politički lideri i jedan dio javnosti.

Priča o nevjernom Tomi može biti priča o tome kako je teško priznati rane drugoga i kako je ta­kvo priznanje neophodno da bi se shvatio us­krsnuti Isus. Bosanski musliman predstavlja „dru­gog“ za veći dio kršćanskog svijeta. Genocid u Bosni i Hercegovini bio je zasnovan na jednoj pose­bnoj verziji priče o Velikom petku. Ostaje da se vi­di hoće li drugačija čitanja te priče doprinijeti odluci da se prekine s genocidom i hoće li se do te odluke doći prije nego što bude prekasno.

Genocid u Bosni, 1992-1995.

1989.

• 28. juni   - Milošević govori prilikom 600-godišnjice obilježavanja bitke na Kosovu

1991.

• 25. septembar - Vijeće sigurnosti UN donosi rezoluciju 713: uvodi se embargo na uvoz oružja za                                     sve strane u bivšoj Jugoslaviji

1992.

• 27. mart  - Proglašena Republika Srpska
• 6-7. april  - Bosnu i Hercegovinu priznaju Evropska zajednica i Sjedinjene Države
• 3-17. april  - Srpski militanti počinju s genocidom u Zvorniku, Višegradu, Foči i Bijeljini i   krajevima oko njih
• 21. april   - Počinje opsada Sarajeva
• Maj  - Bosanska vlada uzalud moli za vojnu pomoć ili za ukidanje embarga na uvoz  oružja
• 17. maj  - Srpska vojska uništava Orijentalni institut u Sarajevu
• 19. maj - Jugoslavenska narodna armija tvrdi da se „povlači“ iz Bosne i Hercegovine i  prebacuje vojnike i oružje pod kontrolu vojske bosanskih Srba
• 27. maj   - U Sarajevu granata pada na ljude koji stoje u redu za hljeb
• 30. maj - Rezolucija 725 Vijeća sigurnosti UN: sankcije protiv Jugoslavije (Srbija i Crna)
• 19. juni   - Proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna
• 3. avgust  - Bosanski predsjednik Izetbegović uzalud moli da se okonča embargo na uvoz  oružja
• 4-6. avgust   - Televizijski snimci koncentracionih logora u Omarskoj i Trnopolju
• 25-28. avgust - Londonska konferencija: zemlje članice NATO saveza potvrđuju teritorijalni   integritet Bosne i   Hercegovine
  - Srpska vojska spaljuje Nacionalnu biblioteku u Sarajevu

1993.

• 2. januar - Objavljivanje Vance-Owenovog plana
• 8. januar - Snage UN predaju bosanskog potpredsjednika Vlade srpskim vojnicima, koji ga likvidiraju na licu mjesta
• 15. januar    - U Sarajevu granata pada na ljude koji stoje u redu za vodu
• Mart-april  - Srpska vojska zauzima Cersku i ugrožava Goražde, Srebrenicu i Žepu
• 16. april - Rezolucija 819 Vijeća sigurnosti UN: Srebrenica proglašena sigurnosnom zonom
• 5. maj  - Republika Srpska odbacuje Vance-Owenov plan
• 22. maj - Bihać, Tuzla, Žepa, Goražde i Sarajevo proglašeni sigurnosnim zonama, zajedno  sa Srebrenicom
• Juni- septembar - Owen-Stoltenbergova podjela Bosne i Hercegovine, zasnovana na mapi koju su  nacrtali Tudman i Milošević
• 30. juni - Vijeće sigurnosti UN odbacuje prijedlog za ukidanje embarga na uvoz oružja
• Juli - Zajednički srpsko-hrvatski napadi na Bošnjake
• 23. avgust - Snage HVO uništavaju stari grad Počitelj i iz njega protjeruju Bošnjake
• 6. septembar  - Izetbegović moli Vijeće sigurnosti UN da ukine embargo na uvoz oružja
• 27. septembar - Fikret Abdić proglašava autonomnu državu u bihaćkom džepu
• 9. novembar - HVO uništava Stari most u Mostaru
• 17. novembar - Ujedinjeni narodi ustanovljuju Mešunarodni sud za ratne zločine u bivšoj    Jugoslaviji

1994.

• 5. februar - Granatiranje pijace u Sarajevu; pritisak NATO-a dovodi do privremenog prekida    granatiranja grada
• 4-15. april  - Srpska vojska granatira Goražde, upada u sigurnosnu zonu i spaljuje bošnjačke   kuće. Britanski general Michael Rose pri UNPROFOR-u odbija da zaštiti tu sigurnosnu zonu
• Maj  - Plan Kontakt grupe za podjelu Bosne i Hercegovine: 40% teritorije bilo bi ustupljeno Republici Srpskoj
• Avgust- sept.  - Vojkan Đurković počinje protjerivanje i religijski teror u Banjoj Luci i Bijeljini
• Sept.- novembar - Jugoslavija tvrdi da je zatvorila granice prema Bosni
• Novembar - Bihać napadaju srpske snage iz Bosne i Hercegovine, kao i Abdićevi separatisti .  Britanski general Michael Rose pri UNPROFOR-u odbija da iskoristi zračne udare NATO-a kako bi zaštitio Bihać

1995.

• 11-21. juli - UN predaju sigurnosne zone Srebrenicu i Žepu srpskoj vojsci; slijede masovne    likvidacije
• 26. juli - Senat Sjedinjenih Država izglasava Dole-Liebermanov zakon o jednostranom  ukidanju embarga na uvoz oružja u Bosnu i Hercegovinu
• Julii-avgust - Hrvatska redovna vojska razbija Srpsku Republiku Krajinu u operaciji „Oluja“
• 22. novembar  - U Daytonu, Ohio, počeli pregovori o sklapanju mira