Dzemat Oberhausen | www.dzemat-oberhausen.de

Rešad Kadić je rođen u Sarajevu 1912. godine. Rano se afirmisao kao publicista i dobar novinar. Čuvene su njegove socijalne reportaže iz predratnog vremena. Najpoznatija Kadićeva djela su: Bašeškijin posljednji zapis (roman iz života starog Sarajeva), Hadži Lojo (historijski roman iz austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine), Ilhamijin put u smrt (uzbudljiva pripovijest o posljednjim danima života ovog našeg poznatog sufijskog pjesnika), Pripovijedanje o ljudskim sudbinama i paši Latasu (zbirka pripovijedaka), Gazi Husrev-beg, (poema) i Život i smrt hazreti Fatime (pobožni spjev). Rešad Kadić je kod našeg svijeta najpoznatiji po svome Mevludu za koji je dobio prvu nagradu na natječaju Vrhovnog islamskog starješinstva 1963. godine. Za ovih 40 godina Mevlud Rešada Kadića je doživio više izdanja u vrlo velikim tiražima. Jedna od najizrazitijih Kadićevih spisateljskih odlika jest da je uvijek pisao jednostavnim, razumljivim i iznad svega jezgrovitim narodnim jezikom. Rešad Kadić je preselio na Ahiret 1988. god. u Sarajevu.

Rešad Kadić u književnoj literaturi s muslimanskom vjerskom tematikom prisutan je već preko četiri decenije i to kao prvo ime tog siromašnog stvaralaštva. Pjesnik antologijskih mevludskih stihova "Al je divna, al je blaga ova noć...", s kojima je ušao u naše muslimanske kuće, džamije i mesdžide, na naše sohbete i žalosti, zapravo je prije i više prozni pisac.

Njegovi romani i pripovijesti "Bašeskijin posljednji zapis", "Hadži-Lojo" i "Ilhamijin put u smrt" također su bili zapaženi kod iste publike, koja ovom piscu naprosto vjeruje. Ta publika je svikla da joj zamalo jedini Rešad Kadić ponudi muslimansku književnu riječ.

Rešad Kadić također piše o čovjekovom bolu, o jadima i belajima, o čemeru i zulumu koji su muslimane, ali i njihove komšije hrišćane, kršćane i Jevreje, satirali ostavljajući trag, svaki put teži i žešći. Ali Kadić je muslimanski pisac, i tu činjenicu podvlačim.

On svoje likove - valjda je to usljed njegove bitno realističke poetike - ne ostavlja da skončavaju bez nade, u crnom panoptikumu tragedije. Kad u mukama umiru, u svom taksiratu, kao zbilja tragične ličnosti svoga doba, najednom u pripovijetki zašume jablanovi džamijskog harema, podignu se bijeli nišani (kao da su dotad ležali!), ili se izgovaraju riječi utjehe, preporuke sabura i nade u bolje, bar u vječnom životu.

„Živa glava sve izdevera". „Bolje je pati na ovom nego na onom svijetu", govore Kadićeve stare Sarajlije. Tako Kadić izbjegava tragičnu viziju života i tako ljubomorno pristaje - ne eksplicitno, već patinom svoje umjetnosti - uz vrijednost koje je islam, ili neki drugi monoteizam, unio u ličnosti ovih pripovijedaka.

Kao svoju nikom rečenu tajnu, i kao svoju neviđenu i nevidanu ranu, ovaj pisac je godinama, ko kad mu je naviralo u sjećanje, ispisivao svoje proze tugujući za jednim divnim, moralnim, naivnim i ni krivim ni dužnim svijetom. Evo pisca koji je - ako to nisu uspjeli mnogi, daleko poznatiji pripovjedači Bosne i Hercegovine - najiskrenije progovorio o duši našeg muslimanskog čovjeka, bolje od Envera Čolakovića čiji je romantičarski roman "Legenda o Alipaši" baš zbog te „duše", oduševio Miroslava Krležu. Riječ je o „duši" koju je misao o smrti i vječnom životu snažno obuzela i odvojila od stvarnosti, koja malo zbori kad pati nadajući se da će sve, pa i nasilje, proći, koja je samilosna čak i kad je ters, ponekad buntovna, plahovita, a ponekad ponizna kao Makovi spavači, i tako dalje.

("Iskorak iz realizma", Džemaludin Latić, dijelovi iz Pogovora izdanju trilogije Rešada Kadića: "Hadži Lojo", "Bašeskijin posljednji zapis" i "Ilhamijin put u smrt", "Pripovijedanje o ljudskim sudbinama i paši Latasu", "Gazi Husrev-beg".)

Pripovjetku "Carev imam" iz ove knjige možete pročitati ovdje.