Dzemat Oberhausen | www.dzemat-oberhausen.de

(RAMAZANSKE PRIČE, Alija Nametak, Sarajevo, 1992. god.)

U prijašnja vremena su ljudi pozivali uz rama­zan komšije, rođake, bećare i siromahe na iftar. To se radi i danas, ali se prije više pozivalo, a bio je običaj da se u svaku kuću, iz koje se zove domaćin ili neki drugi član porodice, dadne jedan somun kućnoj čeljadi.

Jedan je čovjek vrlo često pozivao ljude na if­tar, nahranio ih, klanjali bi džematile akšam, a ka­snije otišli u džamiju na teraviju, poslije čega bi sijelili kod domaćina ili u kafani, hanu ili, u ljetna vremena, u bašči i razgovarali o svemu i svačemu. Jednoga dana je taj čovjek pozvao deset ljudi na iftar. Po običaju, njegov je sin nosio deset so­muna, ali je zaboravio pozvati deset ljudi, nego ih je pozvao samo devet i dao u njihove kuće po so­mun. Tako mu je ostao jedan somun. Kako ga je put nanio kroz groblje, a kući se nije mogao vratiti s nepredatim somunom, on ostavi onaj somun na jedan bašluk i rekne: „Poselamio te moj babo, da dođeš na iftar!“ Tako je on govorio i u svim osta­lim kućama iz kojih je pozivao damaćine na iftar.

Kad se primaklo vrijeme iftaru, na nekoliko dekika prije zalaska sunca, počeše se iskupljati uz­vanici, a među njima i jedan stranac, koji im je bio nepoznat. Kad su se iskupili u odaji gdje će se iftariti, svi su se pogledali među se, kao da bi se htjeli upitati „Tko je ovaj čovjek?“ ali bi to bilo nepristojno, pa su o tome šutjeli.

Nakon što su se iftarili, akšam klanjali i kahvu popili, ustane nepoznati čovjek i reče domaćinu: „Fala ti što si me zovnuo! Dođi i ti meni sutra na­večer, na iftar!“

Domaćin ga isprati iz kuće, a on kao da u zemlju propade.

Kad je on otišao i domaćin se vrati u odaju, salete ga pitanjima:

„Tko je ovaj čovjek, ovaj jabandžija?“

„Ni sâm ne znam“, odgovori domaćin.

„Tko ti je dijelio somune?“

„Sin mi.“

Zovnuše dijete u odaju, a kad dođe, poče odmah plakati.

„Ne boj se“, rekoše mu, „samo nam ti kaži ko­me si dao somun!“

On se poče u neprilici izmotavati, ali onda reče, kako mu je pretekao jedan somun, kako je zabo­ravio koga desetog treba pozvati na iftar, pa je onaj deseti somun metnuo na bašluk i rekao da onaj iz kabura dođe na iftar.

Kako je među deset uzvanika bio i mahalski hodža, rekne domaćinu: „Moraš se i ti njemu odaz­vati...“

Sutradan domaćin se lijepo okupa, obuče se što je ljepše mogao i pred iftar ode u groblje. Stane pred mezar za koji mu je dijete reklo da je pozvalo njegova sahibiju na iftar, a mezar se otvori i iz njega onaj njegov sinoćnji gost reče: „Bujrum!“

To je bila golema odaja, pravi džennetski ćo­šak, pun svega što insan može zamisliti, a kroz pro­zor se vidjela zelen i tekućice vode, bašče sa sva­kovrsnim voćem.

Kad su jeli, ugleda ovaj zemaljski gost za vra­tima ćoška jednu mačku i psa. Režali su jedno na drugo. Upita kabur-sahibiju: „Šta je ono?“

„Ono su, brate, moja žena i mati.“

„Pa zašto su onakve, u onom suretu?“

„Ja sam imao običaj, dok sam bio na dunjalu­ku, pozivati siromahe na ručak ili večeru, a drago mi je bilo pozvati uz ramazan goste i na iftar. One su to mrzile, i kad god mi dođe neko, one su okre­tale glavu od njega i puhale.“

Gostu se sažali na njih, pa reče kabur-sahibiji:

„Brate, možemo li šta učiniti da one postanu ono što su i bile: žene?“

On reče: „Da zaištemo od Allaha dželle šanuhu! Ja ću učiti dovu, a ti viči amin!“

Tako i uradiše, a kuja i mačka se pretvoriše u žene.

Kad su žene ugledale toga stranca da je došao, okrenuše glave od njega i počeše nešto puhati.

Kabur-sahibija reče: „Eto vidiš, brate! Vidiš kakve su i kako sam ja deverao, a i sad deveram s njima.“

Sjedjeli su njih dvojica jedno vrijeme i razgo­varali, a njih dvije su vazda nešto otpuhivale.

Kad je gost htio da ide reče kabur-sahibiji: „Brate, zaista si na velikom azabu od njih. De, brate, ti sad amin, a ja ću dovu, da one budu kao što su i bile!“

Dok on prouči dovu, a one opet postadoše kuja i mačka.

Kad je izišao iz kabura, vidje na zemlji i u mjestu veliku promjenu. Drukčije kuće, drukčije prosječene ulice, pa jedva nabasa na mjesto gdje je nekada stajala njegova kuća. Ali je i ona bila iz temelja promijenjena. U kući ga niko ne poznade. Pitao ih je tko su i kako se zovu, a oni mu rekoše doduše njegovo prezime, samo ni njegov unuk ni­jedan nije bio živ. Domaćin je bio četvrto koljeno njegovo. I pričao je da je nekad prije stotinu i više godina njegov pradjed otišao u groblje na iftar i da se nije otuda vratio.

Onda se on kaza, da je on taj čovjek koji je išao na iftar, ali da se njemu učinilo da je te ve­čeri, a ne prije stotinu godina, otišao na iftar.

Ostao je kod svoje čeljadi kratko vrijeme, a onda otišao onamo gdje svi ljudi idu i gdje ga je sigurno čekala Božija nagrada za njegova dobra dunjalučka djela.