Dzemat Oberhausen | www.dzemat-oberhausen.de

U ranom periodu Islama mnogi umni ljudi, čiji su očevi obožavali idole ili bili vatropoklonici, počeli su da sumnjaju u vjeru svojih predaka. Bijahu tako, jednom, dva brata vatro­poklonika u kojima se rodiše sumnje u ispravnost njihove vjere. Jedan od braće predloži da stave svoje ruke u vatru, pa ako ih ona oprži prestaće da je obožavaju i prigrliće novu vjeru - Islam. I tako se oni počeše moliti vatri tražeći od Boga svojih predaka da im potvrdi ispravnost njihove vjere, tj. da ih vatra ne opeče. Međutim, kada približiše ruke vatri dobro se opekoše.

Prvi brat odmah izjavi da će sada istinu potražiti u Islamu. Drugi brat ustuknu i reče da još nije spreman napustiti vjeru, kulturu i tradiciju svojih predaka.

Prvi brat ode do obližnje džamije. Bio je zapanjen i oduševljen kada je vidio da svi muslimani klanjaju zajedno bez obzira na društveni položaj ili rasu. U istom safu bijahu robovi i ljudi od moći i ugleda, bogati i siromašni; sultan i fukara, stajaše rame uz rame. Potom, kada je došlo vrijeme propovijedi, vatropoklonikovo srce je dotakla, pokrenula i probudila istina Kur'anskih ajeta i način na koji ih je tumačio imam. Pun božanskog nadahnuća, on ustade na kraju zajedničke molitve u petak - džume namaza - i pred svima glasno izjavi da želi prihvatiti Islam i postati musliman.

Prisutni članovi te vjerske skupine - džematlije - bijahu du­boko dirnuti njegovom iskrenošću. Uvidjevši da je siromah, odmah mu nekolicina imućnijih ljudi ponudi pozajmicu novca i posao. Čovjek odbi njihove ponude govoreći da mu je Bog pomagao čak kada je bio nevjernik, zasigurno sada kada je stigao do istinske vjere može slobodno nastaviti da se oslanja na Njega.

Čovjek se potom vrati kući i ispriča svojoj ženi o svemu što mu se dogodilo. Ona je bila sretna što joj je muž prihvatio novu vjeru, te i ona rada srca pristade da prigrli Islam.

Sljedećeg dana isti čovjek krenu u potragu za svojom opskrbom. Bio je nosač po profesiji i krvavo je zarađivao svoj hljeb. Čekao je cijelog prijepodneva, ali posla nije bilo. Utom dođe i podne i on ode do džamije da klanja. Nakon namaza, opet je bio obasut ponudama za posao, ali ih on sve odbi. Bio je uvjeren da će mu Allah pomoći. Ipak, ni tog poslijepodneva za njega nije bilo posla. Naposljetku, kada omrknu, praznih ruku vrati se kući. Ne želeći da razočara ženu i djecu, on im reče da je našao posao kod divnog gazde, ali da je on tog dana otišao ranije kući i zaboravio da mu plati. Oni pojedoše skromnu večeru, od ono malo hrane što je preostalo u kući.

Drugog dana desi se ista stvar. Čovjek ne mogaše naći posao unatoč svojim naporima. Klanjao je predano svaki vakat namaza moleći se Uzvišenom Gospodaru da opskrbi njega i njegovu porodicu. Te večeri, na putu kući, pokupio je ostatke hrane ispred neke aščinice i pohitio kući da nahrani djecu. Porodici je rekao da je gazda opet zaboravio da mu plati.

Trećega dana on je još uvijek bio bez posla. U svaki vakat namaza predano se molio za svoju porodicu. Vidio je svoju situaciju kao iskušenje i nije gubio mir niti se pokolebao; u isto vrijeme trudio se, svim svojim snagama, da obezbijedi hranu svojoj porodici.

Predveče toga dana mladi čovjek izuzetne ljepote pokuca na vrata njegove kuće i predade vreću zlata njegovoj ženi s riječima: „Reci svome mužu da je njegov novi Gospodar veoma zadovoljan s njime.“ Otvorivši vreću žena bi dirnuta do suza. „O, kakav predivan, velikodušan gospodar!“ ona povika. Ona nikada do tada nije vidjela zlatnik u svome životu. Bilo je tu dovoljno novaca da opskrbi porodicu do kraja života.

Žena odnese jedan zlatnik u mjenjačnicu. Procijenivši njegovu vrijednost zlatar je upita odakle joj takav dukat. „Do sada nisam nikada vidio takav!“ reče on zapanjeno.

U isto vrijeme naš novi musliman opet nije mogao naći posao cijeli taj dan. Naposljetku, on se zaputi kući, umoran, gladan i očajan. Razdirale su ga brige o ženi i djeci, te kako će oni prihvatiti takvu situaciju. Na putu prema kući zaustavi se i napuni dvije velike maramice - jednu sa pijeskom, a drugu sa kamenjem. „Bar me moje komšije neće ogovarati što se već treći dan vraćam kući praznih ruku, tim prije što su već svi saznali za moj prelazak na Islam,“ pomisli on.

Kada stiže kući ugleda svjetlost zapaljenih svijeća na svim prozorima, a kada zakorači u kuću osjeti miris mesa i kuhanog povrća. On bahnu na vrata kuhinje i tamo ugleda svoju ženu i djecu u najljepšoj odjeći - nekoliko lonaca sa hranom se krčkalo na vatri. U prvi mah pomisli da je žena posudila novac i ljutito joj se obrati za objašnjenje: „Odakle ti sve ovo ženo, govori od koga si novac posudila?“

Njegova žena, koja je blistala od sreće, veselo izjavi da je njegov novi gospodar poslao izaslanika koji im je, u njegovo ime, predao vreću zlatnika. U prvom trenutku čovjek je bio u zapanjen i zgranut, a onda, kao da se budi iz sna, trže se, baci za vrata dva zavežljaja sa pijeskom i kamenjem i baci se u zagrljaj ženi i dječici svojoj. Nakon što se svi sretni izgrliše, žena ga naruži što baca hranu na pod. On se okrenu i vidje da se pijesak pretvorio u najfinije brašno, a kamenje u svježe pečeni hljeb!

Isto tako i sve nas Uzvišeni Stvoritelj opskrbljuje i održava. On nas neprestano obasipa svojim darovima i blagodetima. Na veliku žalost tako smo rijetko svjesni toga i tako rijetko smo zahvalni.