Dzemat Oberhausen | www.dzemat-oberhausen.de

U nekom mjestu živjela su dva brata koji su podijelili imetak iza očeve smrti. Jedan od njih je dobro živio i sve više napredovao, dok je drugi i ono što je naslijedio raskućio.

Uvidjevši da nema napretka odluči da potraži bolju nafaku u nekom drugom mjestu. Brat ga je lijepo otpremio davši mu i džephašluk, da nije drugom muhtač. Putujući iz mjesta u mjesto i tražeći neko zaposljenje, potrošio je ono što je ponio, pa odluči da se vrati svojoj kući.

Vraćajući se naiđe na neku šumu u kojoj zaluta, tako da nije mogao naći izlaza. Dok je lutao i tumarao kroz šumu, uhvati ga strah od divljih zvijeri. Na njegovu sreću, najedanput ugleda nekog starca kako bere trave. Priđe mu i zamoli ga da mu pokaže izlaz iz šume. Čovjek mu nije odgovarao na njegova pitanja, kao da nije ni čuo što mu je on govorio. Ovaj nije imao kud, pa ostade uz starca. Kada je prikučio akšam, starac strpa trave u vreću i krene, a ovaj za njim. Nakon kraćeg putovanja naiđu na neku kolibu u koju se smjestiše. U njoj nije bilo ništa osim malo slame i jedan komad bajate prohe. Starac odlomi komad prohe i dade ga našem putniku. Legli su na slamu i tako osvanuli, a da starac nije ni riječi progovorio.

Čim ustade, uze vreću i krenu u šumu da bere trave. Putnik je išao uz njega bojeći se da ga napusti. Uzalud je pokušavao stupiti u razgovor sa starcem, on nije progovarao. Kada je primaklo vrijeme akšama, starac je strpao trave u vreću i krenuo, a naš putnik za njim. Ovoga puta naiđu na kuću u kojoj je bio bolji ležaj, pa i bolja večera. Kada osvanu, starac ponovo uze vreću i krenu po trave i oko akšamskog vakta vrati se sa punom vrećom kroz šumu. Najedanput naidoše na dvorac. Kada su ušli, zaslijepi ih ljepota i raskoš namještaja. Večera je bila obilna, sa raznovrsnim jelima.

Legli su na nekoliko dušeka. San je bio tako ugodan da ga je starac morao probuditi kada je sunce već izašlo.

Tada je starac prvi put progovorio. Mladić ga je zamolio da mu pokaže izlaz iz šume i usput upitao za ona tri različita prenoćišta. Starac ga povede te mu odgovori kako je to znak triju različitih nafaka. Ko se rodio onu prvu noć njegova je nafaka tanka; koliba, slama i proha; ko se rodio onu drugu noć u njega je nafaka nešto bolja; a ko se rodio ovu treću noć u njega je velika nafaka, imat će svega u izobilju.

Naš ga putnik potom upita: „Kad ti to znaš, znaš li mi kazati koje sam se ja noći rodio?“ Starac mu je odgovorio da je on rođen onu prvu noć. Ovaj se rastuži, i prozbori: „Zar da baš budem vječita fukara?“ Starac će na to: „Nemoj se žalostiti, u tvog brata ima sluškinja koja se rodila ovu treću noć, pa se ti njome oženi, bit ćeš i bogat.“ Ovaj mu na tome zahvali i, nakon što ga je starac izveo iz šume i pokazao mu put, on krene i sretno stigne svojoj kući.

Sutradan odmah ode svome bratu i izrazi želju da se ženi. Brat to sa radošću prihvati i odmah ga upita je li zagledao djevojku i ako jeste odakle je.

„Ja sam odlučio, „odgovori mu brat da se oženim tvojom sluškinjom“. Brat planu na njega, govoreći da je sramota za njihovu familiju da se oženi sluškinjom. „Ja druge neću nego samo nju“, bio je on uporan i zaista se njome oženi. Nakon nekoliko godina provedenih u braku vidno je napredovao u imetku, tako da je posjedovao bašče, livade, voćnjake, oranice, zgrade itd. Kao i mnogi kada se obogate, osile se i umisle da su taj imetak svojom pameću i umijećem stekle i zaradili, pa je tako mislio i naš nafakasuz, pa ga je onaj starac savjetovao da nikad ne kaže da je to samo njegovo. Tako jedne godine naš nafakasuz obilazeći njive stane pokraj pšenice, koja se talasala kao more, i baš tada naiđe neki stranac.

Nakon što su se ispitali za zdravlje, stranac ga upita: „Čija je pšenica,“ a nafakasuz odgovori: „Moja!“ Najedanput nastupi oluja i pšenicu povalja i uništi. Tada se nafakasuz sjeti riječi starca, pa počne vikati: „Nije moja. Nije moja!“ Ali je bilo kasno.