Dzemat Oberhausen | www.dzemat-oberhausen.de

(Objavljeno u časopisu "Novi horizonti", br. 123., novembar 2009. god.)

Osnova liderstva je utjecaj i sposob­nost buđenja najboljeg u ljudima te njihova aktivacija na raznim životnim poljima. Mnogo je elemenata liderstva prisutnih u samim propisima islama i racionalno vrlo objašnjivih s obzirom na ciljeve islama koji streme očuvanju kako individualnog tako i kolektivnog razuma, života, vjere, potomstva i imet­ka. Hadždž je paradigma svih islamskih propisa i kao takav s razlogom biva određen kao peti stub islama, nakon treninga kroz svakodnevne molitve, post i zekat koji su oličenje spartanske discipline, treninga tjelesno-mentalne mobilnosti, nužnih vježbi socijalne inteligencije kroz svakodnevne tromi­nutne dijaloge prije i poslije molitve, kao i na većim sedmičnim skupovima petkom, itd. Osoba koja ne prepozna elemente liderstva u stubovima islama a koji prethode hadždžu, sa hadždža se može vratiti samo sa konceptom koji se popularno zove koncept "burma-­surma-hurma".

Musliman i muslimanka se sva­kodnevno u namazu okreću prema Kabi, odnosno arhitektonskom zdanju lbrahima, a.s., najvećeg buntovnika u historiji čovječanstva, koji je snagom vjere i racionalnih argumenata hrabro prkosio autoritetima vlastitog vreme­na na svim nivoima. Naše misli koje tokom molitve upućujemo prema tom arhitektonskom zdanju, moraju nam se vratiti natrag barem s djelićem tog ibrahimovskog buntovništva, tako ne­ophodnog u borbi protiv široke lepeze sabotera našeg napretka.

Tim prije, mi Bošnjaci, tj. potomci bogumilskih buntovnika, čija su bića obogaćena prkosnim genima predaka koji nisu bili ravnodušni na bilo kakva poniženja - moramo njegovati te gene kao što njegujemo pet puta dnevno uspomenu na jednog od najvećih buntovnika s razlogom u historiji čo­vječanstva, a čije ime blagosiljamo na svakom tešehhudu (sjedenju u nama­zu/molitvi).

Zastupnici ciljeva kršćanstva/islama

Vrlo često su općine u kršćanskim državama - crkve transformirane u raz­granate administrativne jedinice koje vode brigu o svim aspektima jednog grada. Veliki dio gradskih općina u Njemačkoj, npr. općina grada Šlezviga (Schleswig), izgrađene su na temelji­ma crkve, pošto su crkve kroz histori­ju građene na najčvršćim temeljima i općine kao najvažnije administrativne zgrade su zasluživale najsolidnije te­melje. U podrumima općina se još uvi­jek mogu vidjeti crkvene freske, dok se oko općinskih zgrada još uvijek često mogu naći sačuvani i uredno održava­ni ostaci groblja koje je bilo uz neka­dašnju crkvu, dok je veći dio groblja ostao pod zgradom općine. Zato, ako vam gradonačelnik u nekoj kršćanskoj zemlji kaže kako je spreman preko le­ševa ići na svoj posao - nemate nimalo razloga da mu ne vjerujete.

S druge strane, džamije kao organi­zacione jedinice muslimana su odavno prestale biti zastupnice sveobuhvat­nih ciljeva islama u širem društvu, jer su svedene na mjesta za jeftinu socija­lizaciju obezglavljenih pojedinaca bez ambicije, koji uživaju u neshvaćenim vjerskim ritualima tokom kojih, vizu­alizirajući onosvjetsku idilu, ublažuju bol društveno-političkog neuspjeha na ovom svijetu. Međutim, kako mu­sliman pojedinac tako i njegove insti­tucije odlučnije kreću prema korjenitoj transformaciji u svoj bolji i potpuniji oblik.

Pomenuta transformacija nastupa onog trenutka kada osoba počne pro­mišljati o širim implikacijama islam­skih propisa, tj. kada, naprimjer, svoje iskustvo hadždža bude znala objasniti informativnim i poticajnim riječima umjesto kapitulirajućim konstataci­jama tipa: „To je tako lijepo da se ne može objasniti riječima! Poslije toga ide nekoliko smisleno nepovezanih euforičnih riječi: "posebno!" , "suze!" , "zajedno!" - propraćenih iskrenim uz­dasima. U osnovnoj školi smo za ova­kve odgovore dobijali čiste jedinice.

Sociološko-političke dimenzije

Hadždž kao propis, stanje uma ili društveno-politički pokret koji objedi­njuje u sebi sve ostale islamske propise koji počinju jasnim svjedočenjem da je samo Allah Bog i da je Muhammed, a.s., Njegov Poslanik - višestruko pot­crtava našu odlučnost u odbacivanju ropstva bilo kojem poroku, ličnosti ili političkoj snazi koja želi ugroziti razvoj sve punine naših ličnosti.

Ali Šeriati u svom djelu "Hadždž" ističe brojne socio-političke dimenzije hadždža. Prelijepo dočarava hadždž upoređujući geometrijske oblike koje hadžija pravi svojom kretnjom tavafeći oko Kabe i trčeći izmedu Saffe i Merve. Šeriati ističe da hadžija čineći sedam obaveznih tavafa oko Kabe ustvari pravi kružnicu, odnosno geometrij­ski najsavršeniji oblik kojim svjedoči da ima upotpunjenu i savršenu vjeru, poredeći hadžiju u tavafu sa leptirom koji kruži oko izvora svjetlosti. Među­tim, kada trči ili ubrzano hoda od Saffe do Merve, hadžija više ne pravi kruž­nicu nego se kreće pravolinijski u dva smjera i tako svjedoči da komunikacija - bila ona u porodici, školi, džamiji ili radnom mjestu - uvijek mora biti dvo­smjerna. Ubrzanim hodom od Saffe do Merve, hadžije se, ustvari, prisjećaju na hod Hadžere, r.a, koja nije tražila ništa duhovno, metafizičko ili apstrak­tno nego je proaktivno tražila nešto vrlo materijalno, tj. pitku vodu, nužnu za njen i sinov joj biološki opstanak. Tako da se haddžija, dok ispunjava taj elemenat hadždža, uči biti poput orla koji će kroz život nadobudno i oštrog pogleda tragati za praktičnim razvoj­nim životnim šansama (fizičkim, eko­nomskom, političkim, društvenim, itd.) za sebe, a i za kolektiv u koji se vraća - ističe Šeriati.

Zanimljiva je i simbolika dva rek­jata koja se klanjaju ispred Makam-i­ Ibrahima, odnosno Ibrahimovih stopa, nakon završenih tavafa, a prije hoda izmedu Saffe i Merve, i tu vjernik tre­ba da se u mislima zavjetuje kako će pratiti u stopu reformatore boreći se do kraja života protiv pogubnog kon­formizma. Tako da hadžija koji shvati simboliku klanjanja kod Ibrahimovih stopa - mora izabrati propitivanje svih kolektivnih zabluda vlastitog društva, a kojima će se kvalitetno suprotstaviti nakon povratka u isto, jer pravi hadžija nikad nije konformista.

Tavafeći oko Kabe hadžija se pri­sjeća svih kur'anskih kazivanja o Kabi, vizualizira, između ostalog, Ibrahimov, a.s., obračun s lažnim idolima njegovog vremena u toj istoj Kabi, razmišljajući u hodu o vlastitom efektivnom pristupu modernom idolopoklonstvu i njihovim žrtvama, koje su zaražene strahom od ljudi, čijim funkcijama, titulama ili odo­rama su pripisali potpuno nezaslužen status, te postali slijepi robovi značenja koje su zatekli ili sami dali.

Biti u žiži zbivanja

Hadždž kao propis, pa i pokret, gradi kod hadžije vrlo pripravno stanje uma koje omogućuje svom nosiocu da vješto pliva u različitim društvenim miljeima. Baš kao što je hadžija - bez obzira na godine i društveni status - obavezan da uđe u svu gužvu tavafa oko Kabe, odnosno hadždža, isto važi i za njegov odnos prema društveno-­političkom ili intelektualno-ekonom­skom angažmanu u globalnom svijetu. Još uvijek se vrlo često mogu čuti ne­dovoljno zrela razmišljanja muslimana koji kažu: "Neću baš sad da se upuštam u borbu protiv sabotera našeg napret­ka pošto se pripremam za hadždž!" Dok bi upravo jedna takva odvažnost označila zrelost osobe za doobrazova­nje kroz program liderstva, koji skra­ćeno, hadždž zovemo.

Međutim, oni koji prođu kroz taj program liderstva potpuno neizbruše­ni, nedodirnuti dubokom smislenom simbolikom svih detalja ovog propisa, nakon povratka u svoja društva nastavljaju da grozničavo čuvaju skup dekadentnih kolektivnih zabluda (npr, minimalizam, determinizam, konfor­mizam), kojim su u svojoj površnosti zadojeni, čvrsto ubijeđeni da tako čuvaju vlastitu čistoću stečenu obavlje­nim hadždžom kojeg tretiraju poput ukrasne staklene čaše upitne kvalitete.

Omer bin el-Hattab, r.a., je - odmah po ulasku u islam - govorio kako se neće smiriti dok ne bude veličao Alla­ha na svim onim mjestima na kojima je nekada veličao nekoga ili nešta drugo mimo Allaha - kristalno jasno demon­strirajući na taj način, vlastito duboko razumijevanje ciljeva svih islamskih propisa.

Omer, r.a., kao takav je imao ispravno stanje uma jednog hadžije mnogo prije obavljenog ahdždža, jer je shvatao da je vjera sa svojim propisima tu samo da nam izoštri čula i instinkte, dok je naš svakodnevni pokretač analitičan um i hrabro srce koje gori dan i noć za uspostavljanjem zakonodavnih mehanizama koji će polučiti pravdu i red. Počevši od islamizacije naših navika, naših porodica, islamizacije džematskih odbora, islamizacije znanja i širokog spektra institucija, koje će se u početku - poput svakog virusa - grozničavo boriti protiv pomenutih nužnih antibiotika.

Baš kao što nijedna diploma, koju stičemo kroz različite sisteme obrazo­vanja, nije vrijedna naše izgubljene prirodnosti, jednostavnosti i pristu­pačnosti, isto tako niti jedan islamski propis nije shvaćen u svom slojevitom cilju ukoliko njegovim izvršavanjem postanemo nepristupačni, neprirodni i iskompleksirani.

Hadždž je Arefat

Svi navedeni obredi, od tavafa, klanjanja, sa'ja, itd. su sastavni dijelo­vi jedne obične umre, dok je osnovna komponenta hadždža penjanje i sta­janje na brdu Arefat, jer je Resulullah, a.s., rekao: "Hadždž je Arefat." Drugim riječima, hadždž počinje od trenutka kada napuštamo Kabu ili, kao što kaže Ali Šeriati da bi obavio hadždž moraš napustiti Kabu i udaljiti se od nje.

Ukoliko hadžija ne shvati da pravi hadždž počinje od trenutka kada se udaljava od Kabe, odnosno kada napu­šta Allahovu kuću, onda ostaje zatoče­nik shvatanja života kao ravne, statične doline bez prepreka, i bez potrebe za vlastitom jasnom ambicijom i vlasti­tim životnim ciljem. Ukoliko hadžije ne shvate simboliku Kabe kao geografa­sko-ideološkog orijentacionog centra muslimana, pa se emotivno vežu za tu praznu crnu kocku, doslovno je shvaćajući Božijom kućom, svojim jedinim pravim domom, iz Mekke će nam još dugo dolaziti kolonije slomljenih duša i dezorijentiranih "beskućnika" parali­ziranih nostalgijom za "Allahovom bli­zinom".

Jer, ko nije spoznao Allaha, dž.š., i osjetio Njegovo djelovanje prije zva­ničnog hadždžskog obreda, u Mekki će biti ono što je bio i kod kuće - pasivni statista, smrtno preplašen da se neće uklopiti u dekorativnu koreografiju ove najveće muslimanske predstave na otvorenom.

Korijen imena "Arefat" potiče od glagola "arafe", koji označava spozna­ju, saznavanje, upoznavanje, itd. Tako da obavezno penjanje na brdo zna­nja, saznanja i upoznavanja (Arefat) i obavezan boravak na njemu jasno sugerira vrstu obaveznih aktivnosti nakon obavljenog hadždža i povrat­ka u matično društvo. Ako je hadždž Arefat, onda je hadžija neko odlučan na predano penjanje prema naučnim, ekonomskim, političkim vrhovima, uz spremnost na prolijevanje mnogo zno­ja kao rezultat dugog penjanja i borav­ka pod neugodnim užarenim suncem bez tračka hlada.

Ako je hadždž Arefat, onda je hadždžija neko ko zna da, nakon vlastite izgrad­nje, mora - prije ili kasnije - ući u gužvu sa ljudima, mora se znati kvalitno umi­ješati u projekte, džemate, udruženja, firme, političke partije, itd., te preuzeti liderstvo ili ga ojačati.

Važnost imaginacije kroz hadždž

Milioni hadžija, obučeni u jedno­stavne bijele ihrame, vrlo lahko mogu da vizualiziraju događaje koji slijede u budućnosti kao što su Proživljenje i Obračun, a što je savršena prilika da se svaki hadžija ponaosob zapita ko­jim djelom će se izdvojiti pred svojim Gospodarom, dž.š., te zasluži Njegov pogled divljenja. Kur'an kao, uz ostalo, zbirka biografija uspješnih ljudi detalj­no ističe evolutivne putanje tih moral­nih gorostasa koji su hodili tom istom Mekkom, svaki u svoje vrijeme, te se uhvatili u koštac sa različitim društve­nim nemanima i tako zaradili lijepe ze­maljske epitete i ahiretske stepene.

Pitanje na koje svaki moderni had­žija mora naći odogovor, najkasnije dok hodočasti te svete prostore je: Da li si definirao društveno-političku ne­man s kojom ćeš se uhvatiti u koštac te dokazati Allahu, dž.š., Resulullahu, a.s., i drugim muslimanima da imaš anali­tički um i hrabro srce? Drugo pitanje koje nameće sam ambijent je: Ako smo svi isto obučeni, u odjeći bez džepova i rukama bez kofera, čime opremiti i kako izgraditi naša jedina prava blaga - umove i srca - pa zadiviti svijet?

Kada hadždžija na Mini aktivno i precizno gađa kamenčićima stubove koji simboliziraju šejtana, tada obavlja još jedan element liderstva shvatajući da se mora jasno odrediti u odnosu na nosioce svega onoga što šteti jednom društvu i jednom vremenu. Možda je to i najvažnija vizualizacija koju had­žija mora proživjeti dok aktivno gađa pomenute stubove, tj. svaki put kad baci kamen prema stubu u svojoj glavi mora jasno defini­rati razmišljanja, ideologije, nega­tivce, sabotere, itd., na koje će se obrušiti svom vla­stitom intelektu­lanom i fizičkom snagom. Ukoliko se ta vizualizacija ne desi, hadžija liči na nesigurnog boksera koji se za­dovoljio da svoju energiju potroši na obješenu vre­ću u kutku neke mračne sobe, ne usuđujući se su­protstaviti stvar­nim nemanima. Ali Šeriati opisuje pomenuta dže­mreta, odnosno, ovaj aspekt pro­grama liderstva kao "militantno­ vojno iskustvo" poslije kojeg do­lazimo do zaslu­ženog bajrama!

Kao što je Kaba samo početak hadždža, i kao što je penjanje i osva­janje brda znanja (Arefata), samo jed­na etapa, u ovom programu liderstva koju prati spremnost za neminovno suprotstavljanje superiornom fizičkom silom (džemreti), tako je i žrtva (kurban) na kraju hadždža fantastična prilika za vizualizaciju žrtve vlastitog vremena, novca, znanja, snage, ugleda, položaja, itd., zarad realizacije kolektivnih uzvi­šenih ciljeva.

Zaključak

Cio naš život poslije obreda hadžd­ža su smislena putovanja do jasnih ge­ografskih tačaka u kombinaciji sa tava­fom - odnosno obredima/treninzima, sa'jom - orlovskom potragom za real­nim šansama, Arefatom - mukotrpnim uspinjanjem na različite društvene ljestvice, džemretima - intelektulano-­fizičkim obračunom s lažnim kipovima (pojedincima, sistemima) našeg vre­mena.

Međutim, naš život najpreciznije opisuje Kurban, odnosno životni kon­cept koji glasi: ako nas Allah zavoli, a tome težimo, iskušat će nas onim što najviše volimo da svijet vidi od kakvog smo materijala.