Dzemat Oberhausen | www.dzemat-oberhausen.de

Muhammed, s.a.v.s., često je citirao kur'anski ajet: „Ja sam čovjek poput vas.“ Razlika između njega i drugih ljudi je u tome što njemu Objavu šalje Stvoritelj svjetova. Poslanik želi kazati da ni on, a ni oni, nisu meleki već ljudi koji moraju voditi računa o svom poštenom, moralnom načinu života.

On zna da je privilegija najgrublji način nepravde. Zato se na veličanstven način odrekao svih prednosti svoje velike premoći. Nije želio da se razlikuje od drugih. On želi da bude kao prijatelj, kao drug, bez povlastica. U mnogim poslovima je fizički učestvovao, poput kopanja hendeka, sabiranja drva, krpljenja odjeće, loženja vatre, itd. Zbog takvog ponašanja pojedini beduini prilazili su mu grubo, poput jednog koji mu je rekao: „Muhammede, je li ovaj imetak Božiji ili je tvog oca?“ Kad je to čuo, Omer, r.a., krenuo je sa isukanom sabljom da ga ubije, a Poslanik ga vrati govoreći: „Pusti ga, Omere, onaj ko ima pravo hoće nešto i da kaže.“ To se zove pravedna tolerancija.

Da Poslanik, s.a.v.s., nije bio krajnje pravedan, zar bi mu drugi smjeli onako prilaziti i govoriti?! On odbija superiornost u ime pravednosti. To nije puka besmislena skromnost, već motiv da pravda dođe na vidjelo, da ima isti odnos prema svima. Nema veze i poznanstva, moći i bogatstva! Allah ne voli nasilje!

Poslanik se boji Allahove kazne zbog nepravde, što se najbolje razumije iz primjera kada je jedan mladić zakasnio pola dana sa obavljanjem zadatka. Kada je došao Resulullahu, on mu kaže: „Da nije Allahove kazne udario bih te ovim misvakom.“ Od misvaka ni novorođenče ne bi osjetilo bol. Poslanik, s.a.v.s., tako samo upozorava na grešku, jer pravda je mjera života i bilo kakvo odstupanje od pravde nanosi nesreću i bol. Pravda je Allahovo svojstvo, jer je Allah sebi zabranio nepravdu, pa je logično da i nama naređuje pravednost, posebno svom miljeniku Muhammedu, s.a.v.s. Čitav Poslanikov život bio je u znaku borbe protiv nepravde, oholosti i izrabljivanja drugih. On se bori protiv nepravde svake vrste: djelima, riječima, pa čak i mislima.

Nepravda djelima

Uzvišeni kaže: „ I naređeno mi je da vam pravedno sudim.“ „I budite pravedni; Allah zaista pravedne voli.“ Resulullah, s.a.v.s., osuđuje nepravdu riječima: „Čuvajte se nepravde jer će ona biti tmina na Sudnjem danu.“

Shodno tom hadisu, jednom prilikom Resulullah, s.a.v.s., je upitao ashabe: „Znate li ko je mufliz (bankrot)? – 'To je onaj ko nema novaca' – odgovoriše ashabi. – 'Bankrot u mom ummetu je onaj ko na Sudnji dan dođe sa namazom, postom i zekatom, ali se ispostavi da je taj čovjek psovao jednog, potvorio drugog, oštetio trećeg, prolio krv četvrtog, udario petog. Od prvog do posljednjeg, svi će uzeti od njegovih dobrih djela. Ako nestane dobrih djela, prije nego što oni svoj dug naplate, na njega će biti nabačeni njihovi grijesi i on će biti bačen u vatru.“ Resulullah nas uči da ima grijeha u smislu tuđeg hakka (prava) koji se ne opraštaju, osim poravnanja na Sudnjem danu. Tuđi hakkovi se ostavljaju i ne opraštaju, osim ako se te osobe halale na dunjaluku. To je navelo Resulullaha da pred samu smrt upita ashabe za halal i da vrati dug ako je kome ostao dužan, ili da lično vrati udarcem, ako je koga udario. Tako odlaze u Allahovu, dž.š., vječnost oni kojima se Allah smilovao i koji su ostali uzor drugima, kao naš najveći uzor Muhammed, s.a.v.s. Tiranin ne može biti human.

Zato se Poslanik bori protiv takvih pa kaže: „Pomozi svome bratu i kad je u pravu i kad nije u pravu! – 'Znamo kako ćemo ga pomoći kad je u pravu, ali kako da ga pomognemo kad nije u pravu?' – upitaše ashabi. – 'Pomoći ćete ga tako što ćete ga spriječiti da čini nepravdu,' odgovori im Poslanik, s.a.v.s.“ Resulullah, s.a.v.s., suosjeća sa mazlumom (obespravljenim) pa kaže: „Čuvajte se dove oštećenog, jer između nje i Allaha neće biti prepreke.“ Allah ne podnosi nepravdu nad mazlumom, makar on bio i nevjernik. Smisao Poslanikove misije jeste da uspostavi pravedan sistem života, da se ne robuje ljudima, već Stvoritelju, Gospodaru svih svjetova. Poslanik, s.a.v.s., učio je da ljude treba pomagati, a ne ugnjetavati. Zato je govorio da mu je draže pomoći bratu muslimanu, nego mjesec dana biti u i'tikafu. Moderni evropski humanizam vidi samo sebe i svoj profit. Cilj ne opravdava sredstva. Poslanikova pravednost ide i u najsitnije detalje ljudskog života, čak dotle da se preporučuje sklanjanje onog što prolazniku smeta na putu, ako ničim drugim ne možemo pomoći onom koji traži pomoć.

Nepravda riječima

Rane od koplja će zarasti, ali od jezika ne! Allah, dž.š., naređuje da govorimo ono što je najlepše: „Reci mojim robovima da govore samo lijepe riječi – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.“ Zbog jezika će ljudi najviše stradati i na ovom i na budućem svijetu. Resulullah se zato bori i primjerom i govorom, pa kaže: „Ko šuti, spasio se.“ Od Ebu Hurejrea se prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili neka šuti! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka lijepo postupa sa komšijom! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka lijepo ugosti gosta!“ Hazreti Aiša je jedanput rekla za Safiju da je malog rasta pa ju je Poslanik upozorio da je ta riječ toliko opasna da kad bi pala u more zatrovala bi ga. Jednom su ashabi rekli za nekog čovjeka da je ofalio (izmršao) a Resulullah im kaže: „Već ste ga ogovorili.“ Čovjek može samo zbog jedne nepromišljene riječi otići na dno Džehennema. Kur'an nas uči da o zlu može govoriti samo onaj kome je nepravda učinjena. Zato je haram prenošenje tuđih riječi, a sve zbog istine, jer prenošenjem se gubi originalnost rečenog. U tom smislu Resulullah, s.a.v.s., nas uči da je nepravda lagati. Jednom su ashabi pitali Poslanika, s.a.v.s.: „Može li vjernik biti kukavica?' 'Može' – odgovorio je. 'Može li biti škrtac?' 'Može' – odgovorio je. 'Može li biti lažac?' 'Ne može' – odgovorio je Poslanik, s.a.v.s.“

Musliman, zaista, može imati raznih slabosti, ali, uistinu, ne može lagati. Prenosi se kako je jedan beduin došao Poslaniku, s.a.v.s., i tražio od Poslanika izun da se prođe grijeha, ali samo jednog. Poslanik mu odobrava i kaže da samo ne laže. Beduin to s lahkoćom prihvata, ali nije shvatio kolika je mudrost u tome što mu je rekao. Beduin, poslije izvjesnog vremena, kad god bi htio učiniti neki grijeh sjetio bi se šta je obećao Resulullahu i tako je postepeno ostavio i druge grijehe, jer valjalo je Poslaniku, kad ga upita, reći istinu. Poslanik nas uči da je pričanje istine o drugom, ustvari, ogovaranje, a da je laganje o drugom potvora i klevetanje. Ogovaranje poredi sa lešinom, a šta može više smrdjeti od lešine? Kada bi ogovaranje, laganje i prenošenje tuđih riječi smrdjelo, tek bi se tada vidjelo koliko ko smrdi. Resulullah nas uči da to osjetimo našim srcima, snagom naše vjere. Većina to osjeti kad njih neko ogovara, ali kad oni koga ogovaraju tad ne osjećaju, kao da samo tuđe smrdi, a ne i njihovo. Jednom je Poslanik, s.a.v.s., naišao pored dva kabura i rekao: „Ova dvojica pate, a ne pate zbog nekog velikog grijeha. Jedan je prenosio tuđe riječi, a drugi se nije pazio mokraće.“ Smutnja je najopasniji grijeh, gori čak i od ubistva, a ona se najviše manifestuje ogovaranjem, laganjem, potvorom i prenošenjem tuđeg govora drugima. Zato Poslanik energično osuđuje sve putove što vode u razdor i nejedinstvo muslimana. Grijeh ne ulazi samo na usta, već i izlazi iz usta.

Nepravda mislima

Vrhunac Poslanikove, s.a.v.s., humanosti je da se on bori i protiv loših misli o drugima. Iz mržnje i zavidnosti rađa se i neprijateljstvo, a Resulullah upravo želi da širi ljubav među ljudima. Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nemojte se međusobno mrziti ni zavidjeti! Nemojte se razjedinjavati niti taboriti! Budite Allahovi robovi, braća! Muslimanu nije dozvoljeno da napusti svoga brata više od tri dana.“ Poslanikova duša je čista i ne umije mrziti niti zavidjeti. Zato nas uči da je sve Allahovo i da Allah daje koliko kome hoće, tako da biti zavidan znači ne vjerovati u Allahovu odredbu. Poslanik, s.a.v.s., upućuje na lijepu misao riječima: „Nećete vjerovati sve dok ne budete željeli svome bratu ono što i sebi želite.“

U drugom hadisu Resulullah, s.a.v.s., veli: „Allah, dž.š., kaže: 'Kada Moj rob odluči učiniti loše djelo, nemojte ga upisivati dok ga ne uradi, upišite ga kao jedan grijeh. Ako ga ostavi radi Mene, upišite ga kao dobro djelo. Ako se odluči na dobro djelo, pa ga ne uradi, upišite ga kao dobro djelo. Ako ga uradi, upišite mu ga kao deset dobrih djela, pa do sedam stotina.“

Kolika li je ovo stimulacija na putu dobra, samo da se smanji činjenje zla!? Ideja upućivanja ka dobru čisti dušu i kad se to dobro ne uradi. To je pozitivna inercija duše.

Poslanikova, s.a.v.s. ljubav, vrhunac humanosti

Muhammed, s.a.v.s., čitav svoj život živio je iz ljubavi. Allahu je bio pokoran, jer Ga je neizmjerno volio, a dobročinstva je činio najviše iz ljubavi. Svojim obavezama prilazio je sa zadovoljstvom. Volio je velike obaveze pa im je prilazio s velikom ljubavi, poput zaljubljenika, a ne obveznika. Na sedždi Stvoritelju znao je ostati dugo, dugo, pa bi se čuo i glas njegove ponizne molbe, čuo bi se njegov plač. To je bilo stoga što je bio u stanju velike naviruće čežnje i stalne ljubavi. Zato je sa žudnjom očekivao namaz. A kad bi nastupilo vrijeme namaza rekao bi mujezinu: „Bilale, obraduj nas njime.“ Namaz je osjećao kao radost duše, a ne kao obavezu i opterećenje. To je razlika između obaveze i ljubavi. Resulullah je, zato, mnoge teške probleme rješavao upravo ljubavlju. On je, jednostavno, liječio ljubavlju. Ljubav, u slučaju Muhammeda, s.a.v.s., nije strast, već karakter i hobi. Na njemu se nisu zaustavile oči, a da ga nisu zavoljele i da se srce njihovog vlasnika nije predalo toj velikoj ljubavi.

Neprijatelje je osvajao vedrim licem i ljubavlju, jer on je, ustvari, bio ljubav. Mnogi su ga, dok ga nisu vidjeli, izuzetno mnogo mrzili, ali poslije susreta s njim ništa im draže nije bilo od njega. Muhammed, s.a.v.s., se u ljubavi ne pretvara, on je čak i ne daje već se ljubav iz njega sama daje. Njegovo srce je uvijek otvoreno za sve ljude, prijatelje i neprijatelje. On može da prašta zato što razumije ljude. On je okean ljubavi u koji se mogu uliti ne samo potoci i rijeke već i mora drugih ljubavi. Poslanik, s.a.v.s., zavolio je ogromnom ljubavlju prvo Allaha. Allah je Apsolutna Istina i sve što postoji je Njegovo. Kroz prizmu Allahove svemoći on voli sve što je Allahovo.

Kroz Allahovu ljubav on voli sve što Allah voli. Otud dolazi snaga oprosta stanovnicima Taifa kada su ga grubo odbili, čak i kamenovali, ali on, opet, govori: „Ja Rabbi, ako se Ti ne srdiš na mene ja ne držim do sebe.“ Njemu je važno Allahovo zadovoljstvo i ne protivi se volji Onoga koga voli. On se osjeća odgovornim za sudbine drugih. Zato ih s ljubavlju i žalom poziva u Allahovu vjeru ljubavi. On ne poziva da bi gospodario ljudima niti zbog prestiža, već poziva dobru one koje voli. U svakom svom pozivu on pronalazi ono što iziskuje ljubav, ne nameće to silom već ljubavlju. On ne kaže Nazivajte selam, već: „Širite selam da biste se voljeli.“ Selam je Allahovo ime koje donosi spas i sreću, a Poslanik, s.a.v.s., upravo upućuje ljude ka Allahu, jer On daje ljubav, On zbližava ljudska srca kad kaže: „On je sjedinio njihova srca. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali je Allah sjedinio, - On je, zaista, Silan i Mudar.“ Sva Poslanikova ljubav skoncentrisana je na Allaha, dž.š. Evo šta on kaže za one koji se vole radi Allaha, dž.š.: „Allah će na Sudnjem danu kazati: 'Gdje su oni koji su se radi mene voljeli? Oni će u Mojem hladu biti danas kad drugog hlada nema.“ Poslanik, s.a.v.s., uvijek ističe pravu istinsku ljubav, a ne interes, jer interes nije ljubav kako neki misle.

U interesu nema humanosti, to je zakon jačeg.

Evo šta za takve prijatelje kaže Allah, dž.š.: „Tog dana oni koji su jedni drugima bili prijatelji bit će neprijatelji, osim bogobojaznih.“ Tada će tužiti jedni druge ali im to neće ništa koristiti, nema popravnog. Resulullah, s.a.v.s., želi na vrijeme skrenuti pažnju na pravu ljubav pa kaže: „Kada Allah zavoli čovjeka pozove Džibrila (i kaže mu): 'Allah je zavolio tog čovjeka, pa ga voli i ti.' Kada ga Džibril zavoli, pozvat će stanovnike neba: 'Danas je Allah zavolio tog čovjeka, pa ga volite i vi.' Kada ga zavole stanovnici neba, tog čovjeka će okruživati zadovoljstvo na Zemlji.“ Blago onima koji su više poznati na nebesima nego na Zemlji. Poslanik se upravo tako i ponašao. Skromno je živio, kao i ostali ashabi. U njegovoj kući po nekoliko dana nije ložena vatra.

Poslanik je preselio na ahiret, a nikad se nije najeo; Allah ga je hranio. Ljubav ga je nosila u nebeska prostranstva aškullaha. On nas uči da volimo, i kad nekog volimo da mu to kažemo: „Kada zavolite svoga brata, recite mu da ga volite.“ Dalje nam kazuje kako da se još više volimo, pa veli: „Darujte poklone jedni drugima pa ćete se voljeti.“ Poslaniku, s.a.v.s., ljubav je osnovno pravilo za shvatanje morala. I u najtežim situacijama kad ga Kurejšije proganjaju, on trenutno mrzi njihove postupke, ali za kratko vrijeme, poslije oslobođenja Mekke, on im kaže: „Idite kući, slobodni ste!“ Zato on poručuje: „Umjereno mrzi neprijatelja, možda će ti sutra postati prijatelj.“ Poslanik, s.a.v.s., nije volio samo ljude, on je volio i zemlju po kojoj je hodao. Prostor između minbera i svoje sobe nazvao je džennetskom baščom (Revda Mutahhera). Za brdo Uhud je rekao: „Uhud je brdo koje voli nas i koje mi volimo.“ Prije nego što je napravljen minber, Muhammed, s.a.v.s., se petkom za vrijeme hutbe peo na palmino deblo. Kad je napravljen minber i kada je prvi put krenuo da govori s njega, okrenuo se u pravcu debla (panja) na kojem je stajao, a u očima su mu se pojavile suze. Sišao je s minbera, uputio se panju i zagrlio ga. Ashabi su tada čuli jecaj panja od žalosti za Poslanikom što više njegove mubarek noge neće na njemu stajati. Iz poštovanja prema palminom deblu (panju) Resulullah je naredio da se taj panj ugradi u krov džamije. Ovdje se očituje vrhunac Poslanikove ljubavi i čovječnosti. Poslanik, s.a.v.s., voli sve, bez razlike. Ko još može tako da voli? Tu komentar nije potreban. Treba samo zastati zadivljeno i ganuto. I, to je dovoljno. S ljubavlju Poslanik, s.a.v.s., i završava svoju misiju na dun'jaluku izgovarajući riječi: „Najuzvišenijeg li Druga.“ Te dvije riječi 'najuzvišenijeg druga' (er-Refikul-ea'la) kojima je Muhammed, s.a.v.s., završio svoj govor na ovom svijetu, ustvari, su priča njegovog života. Nisu to obične riječi, već neumitna činjenica i istina nad kojom je Muhammed, s.a.v.s., otvorio svoje oči kao dijete i nad kojom ih je zatvorio u času smrti.

Tako je svoju misiju završio najveći humanista ljubavi. Njegove oči su se zatvorile, ali je ostalo njegovo djelo, njegov život pun ljubavi da bude uzor sve do Sudnjeg dana. Nije ni čudo što su ga ashabi toliko voljeli i oponašali. I, na kraju još jedan ajet: „Reci: 'Ako vi volite Allaha, mene slijedite i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti! – a Allah prašta i samilostan je.“ „Muhamed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom...“