Dzemat Oberhausen | www.dzemat-oberhausen.de

(Poglavlje iz knjige: FETVE EVROPSKOG VIJEĆA ZA FETVE I ISTRAŽIVANJA, na bosanski preveo: dr. Enes Ljevaković, Izdavač: Connectum, Sarajevo, 2005. god.) 

Fetva br. 20

Pitanje: Kakav je šerijatskopravni tretman da muž prisustvuje porođaju supruge?

Odgovor: Nema šerijatske zapreke da muž pris­ustvuje porođaju svoje supruge ukoliko sma­tra da je to korisno, kao npr. da ženi olakšava porođajne muke podsjećanjem na Allaha i lijepim riječima ili kako bi sam vidio porođajne muke, pa je više cijenio radi toga. Na taj način će spoznati vrijednost i svoje majke i muke koje je radi njega imala, te kako bi to prenio svojoj djeci upoznajući ih sa zaslugama njihove majke. U svakom slučaju, to je dozvoljeno, nije obavezno, nije posebno preporučljivo, nije ni zabranjeno, ni pokuđeno, osim ukoliko uzrokuje neku materijalnu ili moralnu štetu.

Možda se neki toga ustručavaju radi gledanja u spolni organ svoje supruge prili­kom porođaja. Neki to smatraju pokuđenim, navodeći neke hadise koji to zabranjuju ili traže da se to izbjegava.

Istina je da ti hadisi nisu vjerodostojni, zapravo su vjerodostojni oni koji govore suprotno tome, kao npr. hadis o kupanju Vje­rovjesnika, a. s., i njegove supruge iz jedne posude. Ovo je tekst koji razrješava razmi­moilaženje i prekida spor. Od Aiše, r. a., prenosi se da je rekla: „Kupala sam se zajedno sa Allahovim Poslanikom iz jedne posude. On je brže grabio, pa sam rekla: 'Ostavi i meni, ostavi i meni!” Ona kaže da su njih dvoje tada bili džunup.[1]

Od Mejmune, majke pravovjernih, pre­nosi se da je rekla: „Prikučila sam Allahovom Poslaniku vodu za kupanje, pa je on oprao šake dva ili tri puta, zatim je iz posude zagra­bio rukama vode i oprao spolni organ lijevom rukom, obrisao je lijevu ruku, a onda uzeo abdest kao što uzima za namaz, a potom je polio po glavi tri puta pune šake vode. Nakon toga je oprao cijelo tijelo, potom se pomjerio sa mjesta i oprao noge. Zatim sam mu donijela peškir, ali ga je on vratio.“[2]

(Prva sjednica)

Fetva br. 21

Pitanje: Ako hoće skratiti svoju kosu, treba li žena tražiti dozvolu od svoga muža?

Odgovor: Žena nekad skrati kosu a da to muž i ne primijeti. To je obično kad se radi o manjem skraćivanju koje žena vrši s vremena na vri­jeme kako joj kosa ne bi bila predugačka, što bi od nje iziskivalo veliki napor pri češ1janju i održavanju. To je uobičajeno kod svih žena i za tu vrstu skraćivanja obično se ne traži dozvola od supruga. Postoji i druga vrsta skraćivanja koja mijenja izgled i sliku žene u očima njenog supruga na koju je on navikao, pa se iznenada pojavi pred njim sa nekim novim izgledom kao da se radi o novoj ženi. Za ovu vrstu uočljivog skraćivanja kose, prije činjenja je potrebno međusobno razumijeva­nje kako bi potrajali međusobna ljubav i sklad. Osnovno pravilo je da muslimanka ne otkriva svoju kosu na putu, niti pred stranim ljudima koji nisu mahremi, te je muž najpreči da uživa u ljepoti kose svoje supruge i da je gleda u formi koja se njemu sviđa.

Pametna je ona žena koja vodi računa o svakom uzroku koji vodi očuvanju ljubavi i lijepog odnosa između nje i njenoga muža. Na taj način će se formirati čestite porodice, koje čine osnovu zdravih društava.

(Prva sjednica) 

Fetva br. 22

Pitanje: Želim da znam iznos sredstava koji moram platiti zbog abortusa prije nego što je zametak napunio 120 dana? Uzrok abortusa je psihološki pritisak na majku s obzirom na to da je ona studentica na Medicinskom fakultetu. Učinila je to zbog nemogućnosti da uskladi studiranje i odgajanje djeteta. Abortus je izvršen na ovoj osnovi (da spomenuti razlog opravdava abortus), a ne radi puke želje za abortusom. Majka se sada žestoko kaje zbog onoga što je učinila, a to njeno kajanje pojačava saznanje da je abortus šerijatski zabranjen od prvog dana trudnoće. Molim vas da mi date odgovor, Allah vam pomogao.

Odgovor: Da, nije dozvoljen abortus u islamskom zakonu ni u prvom periodu trudnoće, a ni kasnije. Grijeh se razlikuje prema fazi trudnoće. Za abortus u početku trudnoće grijeh je manji i sve što je duži period trudnoće, zabrana je pritvrđenija. Kad trudnoća dostigne 120 dana, abortus je kategorički zabranjen i smatra se jednom vrstom ubistva za koje se mora platiti odšteta (dija) u visini 500 dirhema, odnosno, 213 grama zlata, koja se isplaćuje nasljedniku koji nije sudjelovao u abortusu. Izuzima se jedino situacija kad postoji strah za život majke, ali i tada je dozvoljeno izvršiti abortus samo na osnovu liječničkog nalaza da je nas­tavak trudnoće opasan po život majke.

U vezi sa naslovljenim pitanjem, s obzirom na to da se abortus dogodio prije 120 dana trudnoće, nije obavezna odšteta, niti određeni iskup (kefaret), ali se, svakako, radi o grijehu za koji treba tražiti oprost, učiniti teobu i dati čvrstu obavezu da se neće ponoviti slično djelo. Ako bi majka koja je izvršila abortus dala neku sadaku, to bi joj bilo dobro i, inšallah, korisno. Uzvišeni Allah kaže: „Dobra djela zaista poništavaju hrđava.“ (Hud, 114).

(Druga sjednica 

Fetva br. 23

Pitanje: Ima li žena pravo u postporođajnom periodu (nifas) na odmor i relaksaciju ili i u ovom periodu ima obavezu hizmeta i usluži­vanja gostiju i posjetilaca koji dolaze da česti­taju i vide novorodenče?

Odgovor: Uzvišeni Allah zna da porođaj umara ženu s obzirom na napor i teškoću koju proživljava tokom porođaja, na što ukazuje i ajet: „Majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa.“ (El-Ahkaf, 15).

Ne treba se, onda, čuditi da je Uzvišeni Allah oslobodio ženu nakon porodaja (u peri­odu nifasa) obaveze klanjanja namaza i posta, koji predstavljaju dva temelja islama, iako među njima ima razlike: namaze koje žena propusti tokom nifasa nije obavezna naklan­jati, za razliku od posta čije propuštene dane treba napostiti nakon isteka nifasa. Pod poj­mom „nifas“ misli se na period u kome dolazi do oticanja krvi iz materice usljed porođaja. Propisi koji važe za menstruaciju važe i za nifas. Iz ovoga vidimo da Mudri Zakonodavac tretira stanje žene u nifasu kao razlog olakšavanja propisa, kao da tretira nifas nekom vrstom bolesti žene. Normalno je da žena u tom periodu ne treba biti izlagana naporima, niti treba od nje tražiti ono što joj je teško. Običaj je kod muslimana u muslimanskim zemljama da se ženu u babinama služi i hizmeti joj se, da joj se ukazuje počast sve dok se ne vrati u uobičajeno stanje.

Međutim, žena u dijaspori primorana je služiti sebe, svoje dijete i ukućane iz nužde, ali i ta nužda ima svoju mjeru i granice. Gosti i posjetioci ne trebaju otežavati njen položaj i zaduživati je preko njenih mogućnosti, jer ni Allah nikoga ne zadužuje preko njegovih mogućnosti. Stoga, muž ne bi trebao biti zaht­jevan u tom pogledu. Uzvišeni Allah kaže: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate“ (El-Bekare, 185). Allahov Poslanik, a.s., kaže: „Olakšavajte, a ne otežavajte, obveselju­jte, a ne rastjerujte.”[3] Poslanik, a.s., također kaže: „Poslani ste da olakšavate, a ne da oteža­vate.“[4] To reguliraju istančani osjećaji, dobro­ta i lijepo ponašanje.

(Prva sjednica) 

Fetva br. 24

Pitanje: Kad se razboli supruga i poželi da pres­tanu posjete njenom mužu tokom njene bolesti, može li se, mimo njene volje, prisiliti da poslužuje goste svoga muža?

Odgovor: Prema stavu četiri mezheba, žena musli­manka nije obavezna usluživati muža osim ako to čini drage volje, prema običajima lijepog ponašanja. Ako bi muž tužio ženu šerijatskom sudu koji primjenjuje neki od ova četiri mezhe­ba, sud ne bi prisilio ženu da služi muža. Ako je tako kad je u pitanju sam muž, utoliko je razumljivije da žena nije obavezna služiti goste svoga muža. Mezheb prema kome dajemo mišljenje je na stanovištu da je obaveza žene rad u kući, tj. hizmećenje mužu i djeci, jer to spada u lijepo međusobno ophođenje, koje je Allah naredio i pravičnost u rasporedu prava i dužnosti bračnih drugova, kao što kaže Uzvišeni: „One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti prema zakonu, samo muževi imaju prednost nad njima za jedan stepen.“ (El-Be­kare, 228).

Muž radi i trudi se izvan kuće kako bi prehranio svoju porodicu, a žena radi unutar kuće služeći porodicu. I sama Fatima ez­-Zehra, kćerka Allahovoga Poslanika, služila je čisteći u svom domu i spremajući hranu. Potužila se svome ocu, Allahovom Poslaniku, pa je on naredio njoj i njenom mužu da pomoć u vršenju životnih obaveza potraže u spomi­njanju Allaha kroz tespih, tahmid i tekbir.[5]

Ukoliko je žena zaposlena izvan kuće kao i muž, onda je pravično da joj muž pomogne unajmljujući služavku koja će joj pomoći ili da to čini sam koliko je u mogućnosti, posebno ako je njegova supruga majka djece.

Otuda ne bi trebalo da muž otežava svojoj ženi time da poslužuje goste, naročito u perio­du njene bolesti, jer i šerijatsko pravo tretira bolest kao razlog olakšavanja u mnogim slučajevima. Tako je npr. bolesnik oslobođen obaveze džihada, kao što kaže Uzvišeni: „Nije grijeh slijepom, ni hromom, ni bolesnom!“ (El­-Feth, 17). Bolesniku je data olakšica u ramazanu da ne posti i da nakon ramazana, kad ozdravi, naposti dane koje nije postio. Uzvišeni kaže: „A ko se razboli ili na putu zadesi, neka isti broj dana naposti; Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate“ (El-­Bekare, 185). Dozvoljeno je bolesniku klanjati onako kako može, stojeći, sjedeći ili ležeći, a od imama se zahtijeva da, kad predvode dže­mat, skrate učenje jer iza njih klanjaju i slabi, bolesni i oni koji žure iz nekih drugih razloga.

Musliman sa Istoka općenito, posebno musliman Arap, treba voditi računa o okolnos­tima svoje supruge sa Zapada koja nije navikla u životu, niti u domu svoga oca primati brojne goste, kao što je to slučaj kod Arapa i njima sličnih naroda. Također, žena sa Zapada koja primi islam treba uvažavati prilike svoga muža i običaje sa kojima je odrastao te činjenicu da u islamska pravila lijepog ponašanja spada i to da domaćin počasti svoga gosta. Poslanik, a. s., kaže: „Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka lijepo počasti svoga gosta.“[6]

(Prva sjednica) 

Fetva br. 25

Pitanje: Ima li muž pravo zabraniti svojoj supruzi prisustvovanje islamskim ženskim sus­retima?

Odgovor: Bolest mnogih muslimana kojima nedostaje razumijevanje vjere ogleda se u tome da islamu nameću svoje ćejfove, simpatije i lična mišljenja. Tako, ako je čovjek grub i neotesan, ponaša se prema okolini, osobito prema svojoj supruzi i djetetu, shodno toj svojoj prirodi, često tvrdeći da je to islamsko ponašanje.

Takav je slučaj sa nekim muškarcima čiji stav prema ženama karakteriziraju grubost, osornost, uskogrudost i loše mišljenje, pa čak i potcjenjivanje. Neki su došli iz sredina u koji­ma se na ženu gleda kao da je ona stvorena radi hizmeta mužu i njegovoga uživanja.

I pored činjenice da su neki od njih na­čitani i obrazovani, to nimalo nije promijenilo njihov stav. Štaviše, neki od njih nose magis­tarke i doktorske titule u prirodno­matematičkim naukama, arhitekturi, eko­nomiji, menandžmentu i dr., ali su u vezi s ovim pitanjem ostali učahureni, bez pomaka i razvoja.

Nije poznato da neka vjera ukazuje počast ženi kao što to čini islam: počastio ju je kao ljudsko biće, kao ženu, kćerku, suprugu, majku i kao člana društva. U tom smislu su dovoljne riječi Uzvišenog: „I Gospodar njihov im se odazva: ‘Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi - vi ste jedni od drugih.“ (Ali Imran, 195). Riječi „vi ste jedni od drugih“ znače da je čovjek od žene, a žena od čovjeka, on upot­punjuje nju i ona njega i nijedno ne može bez drugoga. Otuda, sudjeluju u obavezama. Uzvišeni kaže: „Muslimanima i muslimanka­ma, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat, i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha, Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio.“ (El-Ahzab, 35).

Njih dvoje, također, sudjeluju u važnim društvenim obavezama, kao što je obaveza naređivanja dobra i odvraćanja od zla, kao što kaže Uzvišeni: „A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju“ (Et-Tevba, 71). Poslanik, a.s., kaže: „Žene su sestre muškaraca.”[7] Po­slanik, a.s., također kaže: „Ne zabranjujte že­nama da dolaze u Allahove džamije.”[8]

Džamije su bile jedino sredstvo preko koga je muslimanka u doba Poslanika, a. s., mogla upoznati svoju vjeru, prisustvovati džu­mama i džematu i upoznati čestite sestre mus­limanke.

Takav slučaj je i sa džamijama u naše vri­jeme. Razne islamske manifestacije i susreti omogućavaju muslimanki da uveća svoje zna­nje o islamu, kao što joj omogućavaju da sud­jeluje u islamskom radu na oživljavanju vjere u dušama i životu muslimana te da upozna aktivistkinje u ovoj sferi i sarađuje sa njima u dobročinstvu i bogobojaznosti. Ovo je islams­ka obaveza, a u njenom izvršenju treba sud­jelovati svaki musliman i muslimanka shodno svojim mogućnostima, jer će, u protivnom, nestati islama, ummeta i njegovog bajraka.

Ovu obavezu povećava činjenica da nepri­jatelji islama rade marljivo i aktivno, snažno mobilizirajući žene na ovom planu. Isti slučaj je i sa sekularistkinjama, ateistkinjama, marksistkinjama, koje danonoćno djeluju u islam­skim zemljama na odvajanju ummeta od suštine njegove vjere propagirajući učenja strana njegovoj vjeri i boreći se protiv istinskih islamskih pokreta koji pozivaju na reformu i obnovu. Međutim, ova islamska ženska aktivnost ne smije biti na račun muža i djece. Pravda zahtijeva da se svakom da njegovo pravo prema pravdi i pravičnosti. Ako muž i ima pravo starješinstva u porodici, on to pravo ne smije zloupotrijebiti, jer de, u tom slučaju, štetiti, a islam ne dozvoljava nanošenje štete, niti uzvraćanje na štetu štetom.

(Prva sjednica 

Fetva br. 26

Pitanje: Osoba koja je gastarbajter šalje cijelu svoju zaradu svojoj porodici u zemlji porijekla, a sam živi na račun svoje supruge. Ona plaća stanarinu, troškove hrane i odjeće, itd. Je li dozvoljen ovakav postupak?

Odgovor: Nije dozvoljeno da muž time obaveže svoju suprugu, kao što i ne dolikuje muškarcu muslimanu da živi na račun svoje supruge tako da ona troši na hranu, piće, odijevanje, stan i ostale životne potrebe. Na osnovu čega, onda, on zaslužuje epitet stuba i hranioca porodice? Uzvišeni Allah kaže: „Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje.“ (En-Nisa', 34).

Objasnili smo u fetvi br. 27 da žena nije dužna trošiti na izdržavanje porodice, pa čak i na svoje vlastito izdržavanje, makar bila i imućna, kao što je to utvrđeno propisima Šeri­jata. Ona to može činiti dobrovoljno, bez ikakvog vida prinude, nametanja i upotrebe „sablje stida“. Davno su neki rekli: „Haram je ono što se uzme `sabljom stida'!“ U Vjerovjesnikovom, a. s., hadisu navodi se: „Nije dozvoljeno uzeti imovinu čovjeka osim uz njegov dobrovoljan pristanak.”[9] Nije nam drago da muškarac musliman živi na račun svoje supruge, makar ona dobrovoljno trošila svoj imetak, posebno ako on ima vlastiti pri­hod i sposoban je raditi.

Osjećamo ružan miris u slučaju navede­nom u pitanju. Šta to znači da muškarac šalje svu svoju zaradu rodbini u svojoj domovini živeći na račun svoje supruge, ne ispunjavajući odgovornost domaćina kuće, kao što su to propisali Allah i Njegov Poslanik, a.s.: „Čovjek je čuvar svoje porodice i odgovoran je za ono što mu je povjereno.“[10] Ovome muškarcu bi trebali uputiti pjesnikove riječi: „Ostavi lijep moral, ne putuj tražeći ga, Sjedi! Ti si onaj koji hrani i odijeva“.

(Prva sjednica) 

Fetva br. 27

Pitanje: Je li dozvoljeno supruzi da otvori vlasti­ti bankovni račun za svoje prihode ili joj je obaveza da svoj prihod usmjeri u zajedničku kasu sa svojim mužem iz koje će on izdržavati porodicu?

Odgovor: U nepobitne činjenice spada i to da je islam spasio ženu od nasilja i nepravde raznovrsnih džahilijeta i da joj je dao prava koja ona nije ni tražila. U ta prava spadaju i imovinska prava, od kojih je najvažnije pravo vlasništva i posjedovanja imovine, nepokretne i pokretne. Islam ju je učinio subjektom imovinskopravnih odnosa neovisno od njenog oca i supruga. Njeno je pravo da ostvaruje svoja vlasnička prava i raspolaže svojom imovinom prema svojoj volji, kao što to čini i muškarac: prodaje, kupuje, daruje, dijeli sadaku bez nelagode i ograničenja. Uzvišeni Allah kaže: „Muškarcima pripada nagrada za ono što oni urade, a ženama nagrada za ono što one urade.“ (En-Nisa', 32)

Stoga, supruga ima puno pravo otvoriti vlastiti račun u banci na svoje ime i svoj prihod položiti na taj račun, bez obzira na to je li od njene zarade, od onoga što je naslijedila, dobi­la kao dar od oca, majke i dr. Suprug nema pravo prisiliti je da ona stavi svoj prihod na zajednički račun ili u zajedničku kasu, iz koje bi on izdržavao porodicu, jer je poznato u Šerijatu da je izdržavanje porodice muževa obaveza. Uzvišeni Allah kaže: „Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje.“ (En-Nisa', 34)

Žena može pomagati svome mužu u izdržavanju porodice u vidu dobrovoljnog davanja vlastitog imetka, što se ubraja u lijep islamski ahlak, ali ne u smislu obaveze, čak i onda ako je ona imućna na osnovu miraza ili zarade. Nijedan istaknuti učenjak islama ne smatra da je imućna supruga obavezna izdrža­vati svoga siromašnog muža, izuzev poznatog zahirijskog pravnika Ibn Hazma. Međutim, mi smatramo da je lijepo da žena koja radi sudjeluje u izdržavanju porodice, naročito ako je njena služba izvan kuće, odnosno ako radi van kuće, tako da se mora angažirati sluškinja ili odgajateljica djece ili to iziskuje dodatne troškove za prijevoz, odjeću i sl. Maksimalno sudjelovanje žene u porodičnim troškovima ne bi trebalo biti veće od jedne trećine, dok dvije trećine treba snositi muž; kao što muškarac nasljeđuje duplo veći dio nasljedst­va, također treba snositi duplo veći dio tro­škova. Mi podržavamo stav da oba supružnika imaju svoj poseban račun, tako da se izbjegne pohlepa nekih muževa za imovinom svojih supruga.

Supruga se treba osigurati od neprilika vremena i promjene muževog raspoloženja. Uopće nam nije drago da supruga stavi svoju imovinu na račun svoga muža, tako da sve bude na njegovo ime i u njegovom vlasništvu. Mužu nije dozvoljeno da to zahtijeva od svoje supruge, jer svako ima pravo na svoju imovinu.

(Prva sjednica) 

Fetva br. 28

Pitanje: Kako da se ponaša supruga kad nastupe problemi usljed različitih običaja i tradicija supružnika?

Odgovor: Brak je sveta veza i strogi ugovor, kako ga je nazvao Kur'ani-Kerim. Bračni ugovor ima svoje oslonce i temelje na kojima se mora zasnivati. Na njih ukazuje i Kur'an u riječima Uzvišenog: „I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost.“ (Er-Rum, 21)

Prema Kur'anu, psihički smiraj, srčana ljubav i milost su temelji bračnog života. Ovo moraju shvatiti supružnici i sarađivati u kreiranju atmosfere smirenosti, ljubavi i samilosti u zajedničkom domu. Oboje moraju biti strpljivi sa svojim supružnikom u onome u čemu se ne slažu i ne smiju prepustiti emocija­ma i trenutnim porivima da presuđuju o sud­bini njihovog zajedničkog života. Njihov zajednički život mora se bazirati na lijepim međusobnim odnosima. Ovo preporučuje i potvrđuje Kur'an naređujući muškarcima kontroliranje svojih osjećanja i nepovođenje za bilo kojom pojavom odbojnosti koju mogu osjetiti prema svojim suprugama, već da se racionalno ponašaju, balansirajući između onoga što je korisno i štetno, poredeći sadašnjost i budućnost, jer naglost u do­nošenju odluka u ovom slučaju uglavnom ima kajanje kao posljedicu. Uzvišeni Allah kaže: „S njima lijepo živite! A ako prema njirna odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.“ (En-Nisa', 19)

Iako je ovdje naredba doslovno upućena muškarcima, ona je u suštini upućena i žena­ma. Žena, također, mora biti strpljiva sa svojim suprugom, podnoseći njegovu narav proistek­lu iz običaja i navika, koje nije lahko promi­jeniti. Ko odraste sa nečim, i starost doživi sa time. Ako ga je prihvatila kao muža, neka ga i podnosi koliko je u stanju. Neka se svako od njih pokuša osloboditi nekih navika i običaja i neka se sretnu na sredini puta. Kome je više stalo do očuvanja bračne zajednice, mora biti strpljiviji i pažljiviji. Blagost ukrasi sve, a upropasti je odakle god se odstrani. Ne posto­ji magični lijek za ove probleme. Njih treba liječiti lijepim razumijevanjem, blagošću, str­pljivošću, traženjem pomoći od Allaha, nama­zom, kao što kaže Uzvišeni Allah: „O vjerni­ci, tražite sebi pomoć u strpljivosti i obavljanju molitve! Allah je doista na strani strpljivih“ (El-Bekare, 153).

(Prva sjednica) 

Fetva br. 29

Pitanje: Kome će se obratiti muslimanka na Za­padu kad postoje porodićni problemi i spor sa mužem?

Odgovor: Temeljna postavka muslimanskog društva je da je ono solidarno u svim pitanji­ma. Članovi društva jedni drugima pomažu, jaki podržava slabog, učeni podučava neukog, pomaže se onome kome je učinjena nepravda, nasilnik se sprječava da čini nasilje i nepravdu, kako to kaže Allahov Poslanik, a.s.: „Pomozi svome bratu i kad čini nepravdu i kad mu se čini nepravda!“ Jedan od prisutnih je rekao: „Allahov Poslaniče, jasno mi je da mu treba pomoći kad mu se čini nepravda, ali kako da mu pomognem kad on čini nepravdu?” „Spriječi ga da čini nepravdu, tako ćeš mu pomoći“, odgovori Poslanik, a. s.[11] U slučaju sporenja i porodične prepirke, kad ona uzme maha među supružnicima pa ne mognu riješiti svoje probleme međusobnim razumijevanjem i na obostrano zadovoljstvo, muslimansko društvo je dužno priskočiti u pomoć i formi­rati porodično mirovno vijeće, koje čine dvo­jica arbitara, tj. dvije razborite, ugledne i sposobne osobe koje će uložiti maksimalan trud na izmirenju supružnika. Ako ne uspiju u tome, donijet će arbitražnu presudu o prekidu bračne zajednice koja de se provesti putem redovnog suda, kao što se događalo u vrijeme ashaba, r. a.[12] Uzvišeni Allah, obraćajući se mu­slimanskoj zajednici, kaže: „A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog pomirioca iz njegove, a jednog pomiri­oca iz njezine porodice. Ako oni žele izmirenje, Allah će ih izmiriti.“ (En-Nisa', 35)

S obzirom na to da supružnici u slučaju o kome je riječ žive u nemuslimanskom društvu, traži se od muslimanske zajednice u svakom gradu u kome ima znatan broj muslimana da formira arbitražno ili mirovno vijeće sastav­ljeno od npr. trojice razboritih i pouzdanih muslimana, koji će znati čuvati povjerene tajne, koji su poznati po svom pronicljivom mišlje­nju, čvrstom moralu, snažnoj vjeri i ugledu među ljudima, od kojih bi bar jedan trebao dobro poznavati šerijatske propise i da, uz to, nije previše strog i previše popustljiv. Pred vijeće će se izložiti problemi i ono treba pokušati naći kompromisno rješenje i, ukoliko je to moguće, pomiriti zavađene strane. Postavit će određena pravila kojih se moraju pridržavati obje strane. Svi su dužni u tome im pomoći kako bi se stanje muslimanske zajed­nice popravilo. Vjerovjesnik, a. s., kaže: „Alla­hova ruka je uz zajednicu, a šejtan se poigrava sa onim ko se odvoji od zajednice.“[13]

Ako, i pored ozbiljnog napora i iskrene namjere, ne bude moguće pomirenje, njima ne preostaje ništa drugo nego da posavjetuju supružnike da se na lijep način raziđu, kako je to naredio Uzvišeni Allah. Jedna poslovica kaže: „Ako nema sporazuma, onda rastanak.“ Allahu najmrže dozvoljeno djelo je razvod braka. Ali, on je u nekim situacijama nužno rješenje i posljednji lijek.

(Prva sjednica) 

Fetva br. 30

Pitanje: Je li muž (otac) obavezan sudjelovati na sem­inaru o rješavanju problema inata kod male djece?

Odgovor: Nije šerijatska obaveza da otac sudjelu­je u ovakvim seminarima i programima koji se organiziraju radi rješavanja problema kod maloljetne djece, jer ovakvim seminarima nema kraja. Nekad se organizira seminar radi rješavanja problema inata, drugi put zbog gov­ornih problema, treći put zbog problema sa hodanjem, četvrti put..., šesti, sedmi..., deseti. Otac i majka su dužni da se trude naučiti rješavati probleme svoje djece sudjelujući na jednom ili više seminara, ako je to moguće, ili čitajući i informirajući se o temi, odnosno nastalom problemu ili slušajući predavanja, prateći TV i radio program ili učeći na isku­stvu roditelja i nana i da sarađuju u lijepom odgoju svoje djece, koja predstavljaju emanet na njihovim vratovima, kao što kaže Uzvišeni Allah: „O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i ka­menje biti.“ (Et-Tahrim, 6).

Allahov Poslanik, a. s., kaže: „Svako od vas je čuvar i svako je odgovoran za ono što mu je povjereno. Muž je čuvar svoje porodice i odgov­oran je za nju, i žena je čuvar u kući svoga muža i odgovorna je za ono što joj je povjereno.“[14]

(Prva sjednica) 

Fetva br. 31

Pitanje: Je li dozvoljeno suprugu muslimanu da svoju suprugu, koja je prešla na islam, potpuno spriječi da posjećuje svoje roditelje kršćane ili da joj to dozvoli samo u rijetkim slučajevima? Preferira li islam da obraćenik u islam prekine svoje rodbinske veze i bude hladan prema svo­joj porodici?

Odgovor: Nije dozvoljeno suprugu muslimanu da zabrani svojoj supruzi muslimanki da posjećuje svoje roditelje kršćane, jer islam zahtijeva od nje da im čini dobročinstvo i da se prema njima lijepo odnosi. Štaviše, islam je ovu naredbu stavio odmah iza odredbe o tevhidu. Uzvišeni Allah kaže: „Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite.“ (El-Isra', 23)

Nakon Božijeg prava, pravo roditelja je najveće ljudsko pravo. Čak i ako su roditelji politeisti, islam ne sprječava da im se čini dobročinstvo. Štaviše, on to ne sprječava i onda kad roditelji ulažu napor da odvrate svoje dijete od islama i da ga odvedu u nevjer­stvo. Uzvišeni Allah kaže: „Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni ćete se vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj.“ (Lukman, 14-15)

Uzvišeni Allah je naredio da im se ne bude pokorno kad pozivaju u idolopoklonstvo, ali je općenito naredio da se sa njima lijepo pos­tupa. Esma b. ebu Bekr došla je kod Vje­rovjesnika, a. s., nakon sporazuma sklopljenog na Hudejbiji tražeći od njega mišljenje i tom prilikom rekla: „Allahov Poslaniče, došla mi je majka, koja je politeistkinja, pa hoću li se prema njoj lijepo odnositi?“ „Da“, odgovori on, „održaji vezu sa svojom majkom!“ Neki kažu da su tim povodom objavljene Allahove riječi: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone - Allah, zaista, voli one koji su pravični.“ (El-Mumtehane, 8)

Islam je naredio da se oporuči roditeljima nemuslimanima, na što upućuju riječi Uzvišenog: „Kad neko od vas bude na samrti, ako ostavlja imetek, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima.“ (El-Bekare, 180)

Poznato je da nije dozvoljeno učiniti oporuku (vasijjet) roditeljima muslimanima, jer se oni ubrajaju u nasljednike, a oporuka nasljednicima nije dozvoljena. U ajetu se misli na roditelje nemuslimane i bližu rodbinu nemuslimane, jer njihovo neprimanje islama nije poništilo njihovo roditeljsko pravo, kao što ni neprihvatanje islama bliže rodbine nije poništilo njihovo pravo koje je proisteklo iz rodbinske veze. Uzvišeni Allah kaže: „I Allaha se bojte - s imenom čijim jedni druge molite - i rodbinske veze ne kidajte.“ (En-Nisa')

Islam smatra vezu po tazbinstvu jednu od dviju prirodnih veza koje povezuju ljude, a druga je krvno strodstvo. Uzvišeni Allah kaže: „On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbini.“ (El- Furkan, 54)

Nije dozvoljeno negiranje ove prirodne veze, niti njeno zanemarivanje. Muž treba imati lijepe odnose prema rodbini svoje supruge, posebno prema njenim roditeljima, treba nasto­jati zadobiti njihovu simpatiju i činiti im dobročinstvo makar i ne bili muslimani, ne bi li im na taj način omiljeli i islam. Islam se, zapra­vo, i raširio u svijetu lijepim moralom musli­mana i ophođenjem prema drugima.

Nije dozvoljeno muslimanu da sprječava svoju suprugu da čini dobročinstvo svojim roditeljima bili oni muslimani ili nemuslimani. Naprotiv, treba je podsticati na to da ide s njom u posjetu i da i njih poziva da uzvrate posjetu. Ovo je zahtjev tazbinstva koje je Allah ozakonio; oni su djedovi i nane njegove djece, njena braća su njihove daidže, a njene sestre su tetke njegove djece. Svi oni imaju prava na osnovu rodbinske veze. Koliko smo se samo puta osvjedočili da lijepo ponašanje ima ogroman uticaj na ponašanje ljudi!? Koliko je samo onih koji su primili islam zbog lijepog ophođenja iskrenih muslimana, kao što smo, također, vidjeli da je loše ponašanje i moral možda bilo uzrok mržnje prema islamu i muslimanima i odbojnosti drugih ljudi prema njima. Blago onom koga je Allah učinio ključem dobra, a zasunom zla, a teško onom ko je ključ zla, a zasun dobra.

(Prva sesija)