Dzemat Oberhausen | www.dzemat-oberhausen.de

(Fetva Evropskog vijeća za fetve i istraživanja, Izvor: FIKH MUSLIMANSKIH MANJINA, dr. Jusuf el-Kardavi, Izdavač: Libris, Sarajevo, 2004.)

Među ovim fetvama je zajednička i vrlo važna fetva koju je izdalo Evropsko vijeća za fetve i istraživanja na svom četvrtom zasjedanju, održanom u gradu Dablinu u Republici lrskoj, mjeseca redžepa 1420. h.g., odnosno oktobra 1999., a ovo je tekst te fetve:

Vijeće je razmotrilo tematiku koja je svojom važnošću potpuno zaokupila Evropu i zapadne zemlje, a ona se tiče problema kupovine stanova i kuća putem kredita koji poteže za sobom kamatu u nekoj od klasičnih banaka. Vijeću je na uvid predano nekoliko dokumenata koji su sačinjeni na ovu temu, što oponenata, što onih koji to podržavaju. Svi ovi dokumenti su pročitani pred Vijećem i potom su ih svi članovi Vijeća podrobno prokomentarisali, zatim se većina članova složila o slijedećem:

1. Vijeće potvrđuje konsenzus ummeta o tome da je kamata strogo zabranjena te da je ona jedan od sedam velikih grijeha koji odvode u propast i prema čijim je počiniocima proglašen rat od Allaha i Njegovog Poslanika, te podržava ono što su utvrdili Akademije islamskog prava da bankovne koristi (beneficije, kamatne stope) nisu ništa drugo nego kamata koja je zabranjena.
2. Vijeće poziva muslimanske sinove koji žive na Zapadu da ulože maksimalne napore kako bi iznašli Šerijatom dopuštene zamjene u koje nema nikakve sumnje, poput prodaje profita (dionica) koji koriste islamske banke, ili osnivanje islamskih kompanija koje će izgrađivati stanove i kuće i prodavati ih pod povoljnim uvjetima, pristupačnim većini muslimana, i tome slično.
3. Vijeće, također, poziva islamska udruženja u Evropi da ostvare neku vrstu dijaloga sa postojećim evropskim bankama kako bi ovaj način poslovanja preobratili u Šerijatom prihvatljivu formu, poput prodaje na rate, gdje je cijena uvećana shodno dužini vremenskog perioda. Ovakav način poslovanja bi privukao veliki broj muslimana, koji bi bili spremni sarađivati na ovakvom principu, a tako se već postupa u nekim evropskim zemijama, gdje nailazimo na veliki broj zapadnih banaka koje otvaraju svoje filijale u islamskim i evropskim zemljama i koje posluju shodno propisima islamskog prava. Ovakav siučaj imamo u Bahreinu i drugim zemijama. Također, Vijeće može u tome pitanju pomoći tako što de uputiti poziv ovim bankama da promijene svoj način poslovanja prema muslimanima.
4. Ako se ni jedno ni drugo od navedenog u sadašnjem vremenu ne može ostvariti, onda Vijeće, u svjetlu šerijatskih pravila, načela i uvažavanja situacije, ne smatra zabranjenim pribjegavanje ovom načinu poslovanja, a to je uzimanje kredita sa kamatom kako bi musliman sebi kupio kuću i utočište za svoju porodicu. Ovo pod uvjetom da on nema drugu kuću koja zadovoljava navedene potrebe te da mu ta kuća bude osnovno prebivalište i pod uvjetom da nema viška novca kojim bi mogao kupiti kuću a da ne pribjegava kreditu.

Vijeće je utemeljilo ovu svoju fetvu na dva osnovna stajališta.

Prvo stajalište:

To je pravilo da nužne situacije dozvoljavaju inače zabranjene stvari, oko kojeg postoji potpuna saglasnost. Ovo pravilo je izvedeno na osnovu kur'anskog teksta. Ovo se spominje na pet mjesta u Kur'anu. Jedno od njih su i riječi Uzvišenoga u suri El-En'am: „... On vam je već objasnio šta vam je zabranio, osim kad ste primorani.“ (El-En'am,119.) To su, također, riječi Uzvišenoga u istoj suri nakon što su spomenuta zabranjena jela: „...A onome ko bude primoran, ali ne iz želje već samo toliko da glad utoli, Gospodar tvoj će doista oprostiti i milostiv biti.“ (El-En'am, 145.)

Na osnovu ovoga pravnici su izveli pravilo da potreba može dostići stepen nužnosti, bez razlike bila individualna ili opća.

Potreba ako se ne ostvari, musliman će biti u teškoći, iako on i dalje može živjeti, suprotno nužnosti bez koje musliman ne može živjeti. Uzvišeni Allah je podigao sa ovoga ummeta poteškoće tekstovima u Časnom Kur'anu, gdje kaže Uzvišeni u suri El-Hadždž: „I u vjeri vam ništa teško nije propisao.“ (El-Hadždž, 78.) i također u suri El-Maide: „Allah ne želi da vam pričini poteškoće.“ (EI-Maide, 6.)

Stan koji od muslimana otklanja poteškoće je prostor koji njemu odgovara, dovoljno prostran i sa svim pratećim stvarima kako bi bio stan u pravom smislu riječi.

lako je Vijeće svoju fetvu zasnovalo na pravilu nužnosti ili prijeke potrebe koja dostiže stepen nužnosti, ono nije zaboravilo drugo dopunsko i regulativno pravilo, da je ono što je dopušteno u nužnosti, dopušteno shodno stepenu nužnosti. Stoga, Vijeće nije dozvolilo kupovinu kuća kako bi se time trgovalo. Dom je nesumnjivo nužna potreba muslimanske porodice i muslimana kao individue. To je jedna od Allahovih blagodati koje je podario svojim robovima, pa kaže Uzvišeni: „Allah vam je od kuća vaših domove načinio.“ (En-Nahl, 80.) Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, također je prostrani dom definisao jednim od tri ili četiri faktora sreće.

Iznajmljeni stan ne udovoljava svim potrebama čovjeka muslimana, niti se on u njemu komotno osjeća, pogotovu što mu teško pada što mora plaćati kiriju nemuslimanu. Godinama ostane plaćajući kiriju i, pored toga, ne posjeduje nijedan kamen. Zato strepi da kad dobije više djece ili kad ga posjeti više gostiju može biti izbačen, iii kad ostari i kad njegovi prihodi prestanu, može očekivati da bude izbačen na ulicu. Pribavljanje stana u posjed rješava muslimana ove brige, kao što, musliman može izabrati stan blizu džamije ili islamskog centra ili čak islamske škole. To daje priliku muslimanskoj skupini da se međusobno zbliži u jednom komšiluku i da osnuje malo muslimansko društvo unutar velikog neislamskog, gdje će se njihova djeca međusobno upoznavati i tako jačati međusobne veze i gdje će jedni drugima pomagati da žive u okrilju islamskih shvatanja i njegovih visokih načela.

Posjedovanje vlastitog doma pruža, također, mogućnost muslimanu da ga organizuje onako kako odgovara njegovoj vjerskoj i društvenoj potrebi. Pored ove individualne potrebe svakoga muslimana, postoji i opća potreba muslimanske zajednice koja živi kao manjina van islamskog svijeta. Ona se ogleda u nastojanju da se poprave uvjeti u kojima žive kako bi se njihov životni standard povećao i kako bi bili dostojni i spremni da pripadnu najboljem ummetu koji se među ljudima ikad pojavio, te kako bi osvanuli kao svijetli primjer islama pred nemuslimanima. Također, ova potreba se očituje u nastojanju da se oslobode ekonomskih pritisaka kojima su izloženi kako bi se mogli odazvati važnom pozivu da've i kako bi mogli dati svoj doprinos u općoj izgradnji društva. Sve ovo podrazumijeva da se musliman ne može čitavog života mučiti kako će platiti kiriju za iznajmljeni stan i kako će platiti troškove života, nikako ne nalazeći priliku da bude na usluzi svome narodu i da pozove druge svojoj vjeri.

Drugo stajalište (koje upotpunjava prvo, osnovno):

To je stajalište koje je zauzimao imam Ebu-Hanife i njegov učenik Muhammed bin el-Hasen Eš-Šejbani. Na osnovu njega se donose fetve u hanefijskom mezhebu. Također, to je stajalište Sufjana Es-Sevrijja i Ibrahima En-Nehaija. To je i jedna od predaja Ahmeda, kako to navode neki pripadnici hambelijskog mezheba, da je dopušteno poslovati putem kamate i drugih oblika nedozvoljenih ugovora između muslimana i nemuslimana van islamskih zemalja (daru-l-islama). Također je lbn Tejmije ovakav stav smatrao ispravnim.

Ovdje se daje prednost postupanju po hanefijskom mezhebu zbog nekoliko gledišta, kao što su:

1. Musliman nije dužan provoditi šerijatske propise koji se tiču politike, ekonomije, društvenog života i druge njima slične koji se tiču općeg poretka u društvu koje ne vjeruje u islam. On to, zapravo, nije u mogućnosti, a Allah, džellešanuhu, nikoga preko njegovih mogućnosti ne opterećuje. I zabranjenost kamate je jedan od ovih propisa koji se tiču identiteta zajednice i filozofije države te njenog društvenog i ekonomskog pravca. Od muslimana se zahtijeva da provodi propise koji se tiču lično njega kao individue, poput propisa obredoslovlja (ahkamu-l-ibadat), te propisa vezanih za ishranu, piče, djecu te onih propisa koji se tiču braka, razvoda, vraćanja žene, iddeta (period koji ženu čeka nakon razvoda), nasljedstva i drugih propisa koji se tiču porodičnog prava. Tako, ako bi mu i ovi propisi bili zabranjeni i on nikako ne bi bio u prilici upražnjavati svoju vjeru, onda mu je dužnost da učini hidžru u Allahovu prostranu zemlju, ako je to ikako moguće.
2. Ako musliman u nemuslimanskim zemljama ne bi poslovao putem ovih neispravnih ugovora, među kojima je svakako i kamata, to bi ga dovelo u situaciju da njegova privrženost islamu bude uzrok njegovog slabog ekonomskog stanja ili finansijskog kraha. Islam, ustvari, treba jačati muslimana, a ne da ga čini slabim i da mu blagodati povećava a ne umanjuje, te da mu koristi a ne da mu šteti. Neki od uleme prethodnika (selef) su za dopuštenost nasljeđivanja muslimana od nemuslimana kao dokaz naveli hadis: „Islam povećava, a ne umanjuje“, odnosno povećava muslimanu blagodati i ne umanjuje ih.
   Njemu sličan je i hadis: „Islam uzdiže, a ne ponižava“. Jer, musliman bi, kad ne bi poslovao putem ovih ugovora s kojim su oni zadovoljni, bio prinuđen da ono što se od njega traži, a da nasuprot ne daje ništa, jer on od ovih ugovora i zakona mora provoditi sve one koji mu nalažu da plaća obaveze i dugove, a ne provodi ih gdje bi on mogao nešto zaraditi, tako da on uvijek ima račune, a nikad zaradu.
   Ovako bi musliman uvijek ostao finansijski potčinjen zbog svoje privrženosti islamu, a islam nema cilj da onoga ko mu je dosiledan učini potlačenim iii da ga prepusti nemuslimanu daleko od islamskih zemaija koji će mu krv popiti i od njega se okoristiti, dok de muslimanu u isto vrijeme biti zabranjeno da se okoristi poslujući s nemuslimanom u svijetu vladajućih pravila, koja su od njih autoritativna. A ono što se navodi da hanefijski mezheb dopušta poslovanje s kamatama samo u slučaju i davanja (plaćanja), jer musliman u davanju (plaćanju) nema nikakve koristi i da oni ne dozvoljavaju poslovanje putem neispravnih ugovora osim pod dva uvjeta: prvi, da musliman u njima ima korist, drugi da prilikom poslovanja ne bude obmane ili varanja nemuslimana, pa makar musliman od njih i ne imao koristi.
   Odgovor na sve to glasi: Ovo nije ispravno, kao što na to ukazuju riječi Muhammeda bin El-Hasana Eš-Šejbanija u djelu „Es-Sejr el-kebir“, te također općenitost stavova prijašnje uleme ovoga mezheba, kao što se, također, ovdje musliman, iako plaća kamatu, okoristio, jer na kraju putem kamate postaje vlasnik stana.[1]

Muslimani koji žive u ovim zemljama su mi lično potvrdili, usmenim putem, a drugi putem dopisa, da su rate koje vraćaju bankama u visini kirije koju plaćaju gazdama, čak su nekad i manje. To znači da kad bismo mi ovdje zabranili poslovanje s bankom putem kamate, onda bismo zabranili muslimanu da sebi i svojoj porodici stekne u posjed kuću, a stan je jedna od fundamentalnih potreba, kako to islamski pravnici definiraju.

Često može dvadeset iii trideset godina ili čak i duže plaćati kirija i na kraju ne posjeduje ništa, dok, na drugoj strani, za oko dvadeset, možda i za manje godina, može dobiti kuću u vlasništvo.

Čak i kad ovakav način poslovanja ne bi bio dopušten u mezhebu Ebu-Hanife i kod onih koji se slažu s njim, bio bi dozvoljen kod svih zbog potrebe koja nekad može dostići stepen nužnosti, radi koje inače zabranjena stvar postaje dopuštenom. Pogotovu što u ovom slučaju musliman ne jede kamatu, već daje da se jede, odnosno on plaća kamatu, a ne uzima je za sebe, jer se zabrana u osnovi odnosi na „jedenje kamate“, kao što to kaže kur'anski ajet. Davanje drugom da koristi (jede) kamatu je zabranjeno radi preventive, kao što je zabranjeno da se ona zabilježi i da joj se svjedoči. Sve to spada u „zabranu načina“ (sredstava), a ne u „zabranu krajnjih ciljeva.“ Poznato je da je „jedenje kamate“ zabranjeno i da nikako ne može biti dopušteno, ali davanje da se ona koristi (jede), odnosno plaćanje kamatnih stopa, može biti dopušteno prilikom velike potrebe. To je, također, definicija islamskih pravnika kojom dozvoljavaju podizanje kredita sa kamatom, ako su pred muslimanima zatvorena sva vrata halala.

Jedno od poznatih pravila koje treba istaknuti glasi: „Ono što je zabranjeno u svojoj biti ne biva dopušteno osim u nužnoj situaciji, dok ono što je zabranjeno iz preventive biva dopušteno prilikom potrebe“. A Allaha molimo da nas uputi.